Aki, moram ti nešto kazati. VEOMA OZBILJNO. Kad gledamo vremenski, poznajemo se vrlo kratko. Sve vrijeme smo igrali neku čudnu igru. Sad mi se pak čini da si se samo ti igrao.
Ugrizla se za usnu, snažno, do bola.
– Nismo djeca. Nemam ni razloga, a ni potrebe da krijem. Arsen u jednoj pjesmi kaže: „Postala si neizreciva, a počelo je beznačajno”. Tako je i sa mnom. Zaljubila sam se u tebe. Mislim da se to desilo onog časa kad sam ti uronila u oči. Ono kad su se caklile u tami proljetne noći, kad ti je mjesec bio zapleten u kosi. Te divlje, neukrotive oči pune grijeha, pune nevjerstva… mene su ukrotile. Zato, ako mi želiš imalo dobra, molim te… nemoj više dolaziti.
Zakratko je ušutjela.
– Priznajem, i ja sam se čitavog života igrala s ljudima. Uživala sam izludjeti ih pa im okrenuti leđa. Bez riječi, bez objašnjenja, bez ičega. Igrala sam se i s jedinim čovjekom koga sam voljela, istinski voljela. Tri godine poslije rastanka s njim, mada je i taj rastanak bio dio igre, ja sam bila sama. I kad sam mislila kako više nemam šta dati, pojavljuješ se ti poput samog vraga… Eto, Aki, to bi bilo sve. A sad te molim da pođeš. Nemoj više dolaziti, ni telefonirati mi.
Željela je silno, neizmjerno, da kaže kako i on za nju nešto slično osjeća, bar toliko da mu je postala navika, da želi ponovo doći, vidjeti je, čuti. Ali, nakon kratke stanke, drsko je gledajući u oči, kaza:
– Ako tako želiš. Istoga časa je ustao.
– Šta ako ti mene nazoveš?
Zamislila se. Bila je svjesna da joj usnice i brada drhte, da dolaze suze, ali bilo joj je svejedno.– Ja… ja sam sa svoje duše potrgala sve velove i takvu je, bestidno golu, bacila pred tebe. Još uvijek bez kajanja, mada ne znam hoće li kajanje naknadno doći… Mogu ti samo obećati kako ću se svim bićem truditi da želji kad se javi ne dopustim da nadvlada razum. Ne budem li se mogla kontrolisati, ti samo spusti slušalicu.
– Dogovoreno. Adio, mala.– I tebi, Aki. Čuvaj se.
– Čuvaj se ti, djevojčice… Upamti, niko na ovom svijetu nije vrijedan jedne tvoje suze. One su vrjednije od bisera. Kad bih bio u stanju voljeti, ko zna šta bi bilo. Ovako, najbolje je da nastaviš svojim putem. Sačuvaj duh i vedrinu. Jednom ćeš nekoga usrećiti.
– A ti?
– Za mene ne brini. Rekao sam ti, ja sam vjetar. Ili leptir, ako ti to ljepše zvuči. Samo, ti nisi jedan od mnogih cvjetova na koji leptir usputno sleti. Ti si jedinstveni cvijet.
– Nisi sretan, Aki. To pokušavaš sakriti ponašanjem, govorom, manirima, načinom života. Mora da je to nekad bila velika, sudbinska ljubav.
Bila je to konstatacija, ne pitanje. U tom času to je duboko osjećala.
– Griješiš. Veoma sam sretan. Ni tuga mi nije nepoznat pojam. Bilo jednom… na Divljem zapadu.– Dakle, u pravu sam. Ipak je u pitanju žena?
– Predug ti je jezik, Azra. Ja baš lako ne trgam velove s duše.
Vrata za njim su se zatvorila gotovo bešumno…