Srpsku narodnu muziku možemo podijeliti u narodnu muziku u užem smislu, tzv. izvornu narodnu muziku, i njene derivative: tradicionalnu muziku,starogradsku muziku, itd.
Folk muzika, uprkos svome imenu, zapravo ne spada u narodnu muziku, mada može sadržati muzičke ili tekstualne motive koji potiču iz narodne muzike. Narodna muzika se može podijeliti na vokalnu, instrumentalnu i vokalno-instrumentalnu.
Tradicionalni muzički instrumenti srpskog naroda na kojima se izvodila izvorna narodna muzika su frula, gajde, gusle, tambura i šargija. Neki od ovih instrumenata, npr. šargija, upotrebljavaju se uglavnom van Srbije, dok su drugi (tambura) više lokalnog karaktera.
Gusle su univerzalno upotrebljavane kao muzička pratnja uz recitovanje 6 epskih ili lirskih narodnih pjesama. U novije vrijeme, pod uticajem Romskih orkestara i muzičkim uticajem iz susjednih zemalja, u narodnu muziku ulaze violina, harmonika, gitara i drugi instrumenti. Najpoznatiji oblik instrumentalnog narodnogstvaralaštva su kola.
Kolo je ritmična melodija u različitim taktovima, namijenjena za igranje. Kolo se igra tako što se igrači okupe u krug (koji može ali i ne mora biti povezan) i uhvate za ruke, pa se grupa igrača pomjera u jednu ili u drugu stranu u ritmu melodije, uz moguće podizanje ruku i nogu.
Uslovno govoreći,većina narodne vokalne baštine odnosi se na lirske pjesme ljubavnog ili običajnog karaktera. Postoje međutim i primjeri deseteračke poezije koja se pjeva.
Tradicionalna (stilizovana)narodna muzika u odnosu na izvornu ima složenije melodije,muzika i riječi mogu biti plod autorstva (sada uglavnom nepoznatih) umjetnika.
Ovu muziku karakteriše češća upotreba instrumenata kao što su violina, harmonika, itd.
Počeci ove muzike su u 19. vijeku, kada su narodne pjesme bile bilježene i obrađivane od strane tadašnjih kompozitora umjetničke muzike.
Starogradska muzika je muzika sa tekstovima orijentisanim ka gradskim miljeima (Beograd, Novi Sad, Sombor, Šabac, Vranje). Sa tradicionalnom muzikom dijeli slične tonalitete i melodije.