Aleksandar Makedonski stupio je na pozornicu istorije svijeta odgajan na pričama iz Ilijade i Odiseje. Sebe je zamišljao kao sledećeg Ahila. Imao je samo 13 godina kad je ukrotio čuvenog konja Bucefala, pa vidjevši to njegov otac je izgovorio čuvenu frazu: „Dječače moj, moraš da nađeš kraljevstvo dovoljno veliko za svoje ambicije, Makedonija je premala za tebe.“
Tri najuticajnije osobe u njegovom životu, otac, majka i Aristotel, pomogle mu da bude odgajan ratnički na grčkoj mitologiji, poznavanju svijeta i dužnosti da jednom osvoji taj svijet. Bio je brz mislilac, ozbiljan vojni i politički taktičar. Dijelio je ratni plen svojim trupama i oni su živjeli kao i on. Nikada nije bio poražen u borbi, uvijek se borivši u prvoj liniji. Mnogo puta rizikovao da pogine zbog svoje hrabrosti.
Samoproglašen „kralj Azije“ što se odnosilo na Malu Aziju i druga bliskoistočna područja. Bio prva osoba koja je shvatila važnost “slike u javnosti” (imidža), i učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da sebe promoviše kao Boga, velikog Kralja i strašnog ratnika. To je postigao angažovanjem ličnog autobiografa, slikara i vajara.
Aleksandar Veliki je prvi ujedinio cijelu Grčku
Predvodeći ogromnu vojsku prešao pustinju zvanu Gedrosija. Mnogi su tamo umrli zbog pustinjskih uslova. Preživio je odbijajući bilo kakve privilegije. Prosuo cijeli šljem pun vode pred čitavom vojskom da pokaže lični primjer. Prvi koji je poveo naučnike na svoje ekspedicije kako bi naučno prikupili uzorke biljaka, itd. Ostavio neke od svojih trupa da se asimiliraju sa društvima u pripojenim teritorijama. Često se ženio ženom iz zemalja koje je osvojio ili stekao naklonost. Bio je prva osoba koja je ujedinila cijelu Grčku protiv Persijanaca. Svom najvećem neprijatelju (Dariju III) priredio odgovarajuću sahranu.
Svoja osvajanja obilježio osnivanjem 70 gradova uvek istih imena – Aleksandrija. Najpoznatiji od njih, naušću Nila, drugi je po veličini u Egiptu. Druge Aleksandrije prate put napredovanja njegovih armija kroz današnju Tursku, Iran, Avganistan, Tadžikistan i Pakistan. Blizu mjesta bitke na reci Hidasp osnovao je grad Bucefala, nazvan po njegovom konju, ubijenim u okršaju.
Prvi je osmislio ideju globalizovanog svijeta. Želio je da stvori multinacionalnu helenističku imperiju, a ne samo da osvoji i helenizuje.
Kada se jednom iskra pretvorila u plamen, svi navedeni faktori zajedno su doveli do meteorskog uspona i njegovih nevjerovatnih osvajanja. Kratkotrajnih!
Smrt Aleksandra Velikog u 33. godini života i kasniji događaji bili su i ostali predmet mitova. Prema Vavilonskom astronomskom dnevniku, Aleksandar je umro između 10. i 11. juna 323. prije Hrista u 32. godini prije nove ere. Razbolio se nakon što je na jednoj zabavi popio pehar vina. Dvije nedelje kasnije, vladar je umro. Prema izvještaju medicinske škole Univerziteta Merilend iz 1998. godine, Aleksandar je žrtva tifusne groznice zajedno sa malarijom koja je bila uobičajena u drevnom Vavilonu.
Svjestan da su mu odbojani sati, Aleksandar je na samrtnom odru u palati Nabukodonosora II u Vavilonu, pozvao svoje generale kako bi im saopštio tri posljednje želje. Redom: Samo najbolji doktori treba da nose moj kovčeg. Razbacajte moje bogatstvo po putu do groblja. Neka moja ruka visi na vjetru kako bi je svi vidjeli.
Aleksandar Veliki: Rađamo se praznih ruku, a prazih ruku i odlazimo
Prisutni generali su bili šokirani i tražili su od njega dodatno objašnjenje. Aleksandar je odgovorio: Želim da doktori nose moj kovčeg kako bi pokazali da su i najbolji ljekari nemoćni da izliječe smrt. Želim da se put prekrije mojim bogatstvom tako da svi vide da će bogatstva stečena na zemlji ostati na zemlji. Želim da mi ruke slobodno lelujaju na vjetru kako bi ljudi shvatili da se rađamo praznih ruku, a da praznih i odlazimo, pošto je nestalo ono što je najdragocijenije: Vrijeme.
Nakon Aleksandrove smrti njegovo tijelo je balzamovano i organizovana je pogrebna povorka da se posmrtni ostaci vrate u Makedoniju. Ptolomej I, jedan od njegovih generala, preusmjerio je pratnju u Egipat kako bi tijelo koristio da legitimiše svoju vlast nad potpuno novim kraljevstvom. Plutarh piše da su se Aleksandrovim tijelom u Vavilonu bavili egipatski balzamatori, tako što su njegovi ostaci potopljeni u med da bi se spriječilo propadanje.
Poslije Memfisa, stare egipatske prestonice, Ptolomej II je Aleksandrove ostatke preselio u Aleksandriju. Ptolomej IV je tu sagradio veliki mauzolej, nazvan „Sema“ i Aleksandrovu mumiju premijestio pored tijela svog pretka. Tamo su ga posećivale ugledne ličnosti rimskog doba: Julije Cezar, Avgust, itd… Kaligula je ukrao zlatnu kirasu sa tijela, dok je ugledniji Karakala kao danak tu ostavio svoj pojas i prsten.
Mauzolej u Aleksandriji vijekovima je bio obilježje grada. Međutim, osvajačeva grobnica misteriozno je nestala iz istorijskog zapisa. Prosto, niz ratova, ustanaka, pljački, prirodnih katastrofa, uništili su mjesto ili ga zatrpao pjesak vremena.
Prije nekoliko godina usred grada blizu mediteranske obale, na dubini od 6 metara, iskopan jecrni sarkofag za koga se vjeruje da krije Aleksandra Velikog.
Više od svih legendi i istorije, vrijede pouke iz tri posljednje želje velikog osvajača…