Ali…Davorin i Indexi su baš tada svojim djelom i uz pomoć svojih saradnika otvorili veliko pitanje “svijeta u kome živim“.
Ovog poznog marta se pitam, kao što sam se pitao i 20. juna 2001. u Sarajevu: Zašto kiši kada zauvijek ispraćamo drage ljude?
Ljudovanje nije imenica već činjenica. Ljudovanje je pečat iskrenog prijateljstva, kafanskog noćevanja, druženja u vremenima i nevremenima uz plemenitu dobrotu i neprestano šegačenje. Ono podrazumeva godine, gradove, pjesme, osmehe i uspomene. Starili smo, trpili stvarnost, ali ostajali naši.
Davorin stegnutu pesnicu naslanja na srce
Prvi put sam ga u Beogradu video januara 1966. na Gitarijadi u sajamskoj hali 3, posljednji put dvehiljadite, trista metara dalje, tokom punih 16 sati ljudovanja u senjačkom kafiću „Toška“. Dok su jutarnji perači sređivali ulicu Koste Glavinića, Davorin, Željko Samardžić, Vuk Žugić, organizator (tako će biti) posljednjeg beogradskog koncerta Indexa, i ja nesigurnim korakom se razilazimo ispred kafića koga umorni vlasnik svečano zaključava.
“Pjevač” me grli uz obećanje da će novu Sidranovu i Bodinu pjesmu “I još deset” posvetiti našem druženju.
Petnaest sati kasnije, pod svjetlom bijelog reflektora u Sava Centru dok mu lijepi stihovi sjedaju na usne: „Podari mi, Bože, još koji dan i godinu/da o ljubavi joj pjesmu skrojim/Podari mi, Bože“ stegnutu pesnicu Davorin naslanja na srce.
U mraku devetog reda isto sam uradio sa suzama u očima.
Bog mu nije podario tu godinu.
To dijete Sarajeva, roditelj mnogih zajedničkih radosti, donoseći pjesme gradio je ne samo četiri decenijski most kojim se zauvijek prešlo u autentično, od naivne pop mladosti, preko modernih šlagera ka džeziranoj starosti, već tu gradnju svo vrijeme dograđivao svojom dušom. To je način kako su se radile stvari i dolazilo do novih vrednosti. Kako su se osvajale slobode i uspostavljali dijalozi. A svako izuzetno djelo krase dva vrijednosna lica: jedno prema vremenu u kojem nastaje a drugo prema budućnosti, ka vječnosti.
Davorinov glas
Kako zalazim u zaključne godine, sve češće me stiže Davorinov glas. I onda pjesme Indexa navale da pustoše mojom dušom. Budan počnem da sanjam samo jedan život koji se ludo baca dok na peronu sreće jedan čovek i jedna žena očekuju da čuju pjesmu zaraznog refrena proživljenu hiljadu: da sam ja netko. Možda bih, da umem i imam moć, vratio vrijeme kad su ruke naše nekome trebale i sreću donosile…
Ali, starim peronima sreće odavno odzvanja „predaj se srce, izgubili smo boj“.
Opet je kišilo kad stiže vijest da je Abdulah Sidran pošao “da potone u nebo”.
Preduhitrio me. Nikako ne uspjeh da mu ispričam o svečanosti dva srca kad je njegova pjesma “I još deset” imala svjetsku koncertnu premijeru u Beogradu.
Zna on, pjesnik, da „tuga ima šape od svile“ i rukopis drhtavi.