Riječ je o jednom od rijetkih koji je tokom cijele karijere, svo to vrijeme, ostao vjeran svom specifičnom stilu emotivne rok šansone. Dokaz se nalazi na 18 objavljenih albuma, a da je to radio kako vrijedi ne dokazuju samo jedan zlatan i dva srebrena diskografska trofeja već publika koja je njegove pjesme uvrstila i čuva u antologijama YU rok muzike.
Srđan je na jubilarnom koncertu održanom u renoviranoj dvorani „Dadov“ posjetiocima ponudio, u svom prepoznatljivom duhu emotivnog šansonjera, muzičku panoramu svoje karijere, od početka 1973. godine do aktuelnog albuma „Sve moje pesme su o tebi“. Ovoga puta društvo su mu pored klavijaturiste Baneta Zarina, pravili gitarista Koki Đukić, nekadašnji gitarista „S vremena na vreme“ i kantautor Saša Vasić.
Novi Beograd, osim arhitekture podrazumeva ljude, priče i muziku. To su pjesak i močvara zgaženi soliterima, zanosni mitovi ali i poluvjekovni sentimentalno-razoružavajući rukopis Srđana Marjanovića. Od onih je pjesmotvoraca što umiju da odvedu u vremena prekrivena čarolijom sjete, na mjesta gdje su se rađale bajke i podsjete na nepravedno zaboravljene običaje.
Nije to čudan dar ako se zna da je taj plavušan posjednik jednog emocionalnog bogatstva koje se razlikovao od uzavrelog tona sedamdesetih. Značajna je činjenica Beogradske akustičarske scene (Porodična manufaktura crnog hleba, Vlada i Bajka, S vremena na vreme, Dag, Suncokret, Dr Spira…) jedinog relevantnog odgovora na vladajuću Zagrebačku školu šansone. Sarajevo je tada iznjedrilo Jadranku Stojaković i Rezonansu.
Pojavivši se na festivalu Omladina u Subotici 1973. godine sa pjesmom „Tražim“ osvaja prvu nagradu žirija, nagradu za najbolju interpretaciju i naklonost publike. U kreativnoj avanturi koja je uslijedila važnije mu je bilo ostati svoj nego biti najpopularniji. U rokenrol je ušao zbog zanosa muzikom. Ponosniji na porodicu nego na slavu koju je upoznao. Naslovne strane, turneje po zemlji u kojoj je rođen, ogromne pare iz SSSR-a, uspješne ploče, nisu sprečile čovjeka koga je svaki posao htio od namere da završi fakultet.
Paralelno se bavio i novinarstvom, pisao o muzici. Bio je urednik u diskografskoj kući RTV Ljubljana. Otkrio „EKV”, „Kerber”, „Poslednju igru leptira“ i mnoge druge. Otvarao butike, imao niz poslovnih inicijativa. Dobitnik je mnogih profesionalnih nagrada. Poslednje decenije napisao četiri romana inspirisana rok muzikom..
Kao jedno od najdražih iskustava u karijeri, pamti turneju „Četvorica za mir“ krajem sedamdesetih kada je u hipi duhu krstario Jugoslavijom sa kolegama Tomažom Domiceljom, Dragom Mlinarecom i Ivicom Perclom (1945-2007). Poslije godina mržnje poželio da ponovo aktivira „Četvorku za mir“. Umesto Percla imao je ideju da uvrsti Jadranku Stojaković. Sudbina je htjela drugačije…
Zaokružujući ozbiljan krug vlastite karijere, sada je koncertnim slavljem poželio da vidi kako sentimentalne pjesme zvuče u nesentimentalno doba. Jeste da slikar stvara na platnu, a pjesmotvorac na tišini, i jeste tačno da pjesma uvek nađe svog autora jer ona je mjesto gde su skriveni svi njegovi demoni, strahovi i sumnje. Ali, kakva je čarolija u pitanju kad te danas i ovde jedino pjesma može vratiti tebi i tvom životu!?Zašto nam stvarnost sve ostalo pokrade?
Srđanove pjesme oduvijek doživljavam kao uspomene kojih ne bismo da se odreknemo. Pri tom je od onih što sposobnih da odvedu u prostor prekriven sjetom nostalgije, na mjesta gde su nastajale (danas) bespotrebne ali dragocene priče, i podsjete na nepravedno zaboravljene običaje drugarstva, zajedništva i razumevanja.
U vremenu inflacije „legendi“ taj kantautor (kako to arhaično zvuči!) i dalje ostavlja lični trag u muzici i životima nekih generacija. Djelujući kao usamljeni minstrel novobeogradskog urbaniteta i 50 godina čuvajući mikro-kosmos svog autorstva, on jeste suprotnost svega onoga kako mi sa desne obale Save doživljavamo taj deo grada (okrutnost, bezdušnost…) .
Da se kompozitor, pjesnik, gitarista i pjevač – uz dozu glumačkog dara – steknu u jednoj osobi, nije čest slučaj, ali je, u opštoj maniji posredovanog iskustva, ono što Srđan radi potvrda uvjerenja da je „svako stvaranje, u nastanku, borba mogućeg oblika protiv podražavajućeg oblika“.
Cijeli njegov slavljenički program je suptilni dnevnik o vlastitoj sudbini predstavljen na razumljiv način. Pri tom pjeva o intimi o kojoj se većina običnih stvaralaca usteže da piše.
Ali, ozbiljan autor zna da nema veće muke nego držati neotpevanu pjesmu u sebi.