Najmlađi i najbrži od njih (11. april 1951.), nosilac je nagrade zaslužnog građanina Grada Subotice -“Pro Urbe“. Gabor Lenđel neumorno stvara 60 godina, dokazujući svojim primjerom da se karijere i značajni kreativni dometi mogu ostvariti i izvan zvaničnih muzičkih centara.
Neki dan je na Paliću promovisao svoje najnovije djelo – ploču „Hoću da lumpujem“ napisanu za subotičkog veterana Boru Platišu i ansambl „Kafanski svirači“. Ona dopisuje novo poglavlje u raznovrsnoj karijeri plodnog stvaraoca. Životni i umetnički put Gabora Lenđela kao da je bio imitacija puta kojim je prošao njegov sugrađanin Kornelije Kovač…
“U Subotici gde sam rođen išao sam paraleno u muzičku i srednju školu. Aktivno se bavio atletikom, posebno sprintom u Spartaku. Sa 14 osnovao sam prvu grupu. Atletika me odvela u Beograd, u Partizan, a hteo sam na Muzičku akademiju. Godine ’69. kao član štafete na Prvenstvu Evrope u Atini ( 4x100m) istrčao sam državni rekord (39,7). To do danas još niko nije oborio! Zbog priprema i treninga dvije godine nisam uspio da položim prijemni i upišem Akademiju, a kada je trebalo da pokušam i treći put, povrijedio sam se. Pukao mi je mišić i tada sam rješio i rekao sebi: „Dosta je bilo!“.
Pokupio sam se i otišao za Sarajevo. Tamo sam od prve, kao Kornelije deset godina ranije, upisao Akademiju. Imali su više sluha za mene. Batalio sam sport i počeo se baviti isključivo muzikom. Imao sam poziv da odem u Ameriku, kao sportista na koledž. Sve bi mi bilo plaćeno. Nisam otišao. Šta bi bilo da sam otišao? Ko to zna? Važno je da se nisam pokajao.
Sarajevo je sedamdesetih prošlog vijeka zaista bilo vodeći grad na polju muzike i ponosan sam što me bilježe jednim od aktera sarajevske pop škole. U Skenderiji, u Domu mladih, ljudi koji su to vodili imali su razumijevanja za mlade bendove i davali im šansu da se razvijaju.“
Poslije svršene srednje subotičke muzičke škole (odsjek violončelo), nekadašnji osnivač i gitarista grupa „Suze mladih krokodila“ i Entuzijasti“ kao debitant na jugoslovenskom festivalu „Omladina 70” osvaja prvu nagradu publike sa kompozicijom „Padao je sneg“. Za njegovu karijeru i život mnogu mu je značio odlazak na sarajevsku Muzičku akademiju (1972-1976.) gdje pored violončela, pohađa teoretski odsjek i kompoziciju.
Tokom studija postaje muzički saradnik TV Sarajevo. Kao producent, aranžer i kompozitor sarađuje sa većinom tadašnjih pjevača i grupa: „Rok”, „Iver”, Neda Ukraden, Jadranka Stojaković, Kemal Monteno, Mahir Paloš, Ranko Boban, Narcis Vučina, Slobodan Samardžić i drugi. Ostvaruje dragocijenu kreativnu vezu sa pjesnikom Duškom Trifunovićem koja će rezultirati nizom istinskih hitova (Nikola Tesla, Život je maskenbal, Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj, Karavan, Od Olova do Trnova, Kolika je Jahorina planina…)
Gabor je snimio čak 49 pjesama na Duškove tekstove. Rekorder!
Godine 1974. osniva grupu „Teška industrija” u kojoj je klavijaturista, kompozitor i aranžer. Originalna postava snima 3 LP i 7 singl ploča za Jugoton.
„Sretnem momke, sve čudesni talenti, dragi i marljivi i ubrzo osnujemo bend. Falio nam vokalni solista. Čujemo da ima momak u Travniku, odlično pjeva. Odemo Vedo i ja, nađemo Vajtu i tako 1974. nastane Teška industrija. Družili smo se predivno, međusobno pomagali, puno svirali i nastupali. Snimimo prvi album, publika nas prihvati. Iz tog zlatnog vremena Teške industrije posebno se sjećam prve turneje kad smo počinjali. Nastupali smo kao predgrupa Indexima. I posljednje, koja je uslijedila poslije trećeg albuma i obuhvatila 300 koncerata – za godinu dana!“
Sa grupom „Indexi” na festivalu „Opatija” 1975. bilježi uspjeh pjesmom „Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj“. Na festivalu “Šlager sezone 78“ u Sarajevu, sa pjesmom „Jesen umire na vodi“ u izvođenju Bisere Veletanlić i Davorina Popovića osvaja prvu nagrada stručnog žirija.
„U Sarajevu sam proveo nezaboravne godine. Tamo napravio karijeru, stvorio puno poznanstava i stekao mnogo večnih prijatelja.“
Kao afirmisan autor vraća se u rodnu Suboticu gdje se okreće pozorišnoj, televizijskoj i filmskoj muzici. Odatle komponuje za pozorišnu scenu, TV drame i filmove.
„Puno sam naučio radeći u pozorištu, izvještio se kao kompozitor scenske muzike. Jedna od najuspešnijih predstava je „Šiptar“ sa Krivokapićem i „Bladi Meri“ sa Šerbedžijom.“
Početkom osamdesetih postaje suvlasnik prvog privatnog muzičkog studija na prostoru bivše zemlje. U njemu snimaju neke od tada najvećih naših zvijezda poput Zdravka Čolića, Željka Bebeka, Miladina Šobića, grupa „Garavi sokak“, „3+2“… Autor je prve rock opere na mađarskom jeziku u svijetu „Zelenokosa” (1981) koja postiže izuzetan uspeh (više od 70 hiljada gledalaca) u bivšoj Jugoslaviji i Mađarskoj.
Nekoliko godina je muzički urednik radija i TV Novi Sad. Radi kao umjetnički direktor subotičkog festivala „Omladina“, potom muzički direktor KPGT-a pri subotičkom pozorištu i autor više od 100 muzika za pozorišne predstave. Kao kompozitor i aranžer sarađuje sa najvećim imenima tadašnje scene kao što su Bisera i Senka Veletanlić, Đorđe Balašević, Zdravko Čolić…
“Kada neko pjeva tvoju pjesmu, morate se poznavati, družiti. Sa Biserom se i dan danas čujem i draga mi je. Svi pjevači su sjajni, svakako na svoj način.“
Rat ga izmješta s prostora gdje se njegov rad prepoznavao. Jedno vrijeme živi u Južnoafričkoj Republici gdje pokušava da se bavi muzikom. Po isteku vize, odlazi u Mađarsku. U Budimpešti radi kao profesor muzike.
„Htio sam da odem što dalje odavde i rešio sam da povučem i djecu, da ne odrastaju u atmosferi koja je vladala u to vrijeme. Misleći – privremeno, dok ne prođe ludilo, živjećemo u Mađarskoj. Na kraju sam ostao 20 godina! I u međuvremenu tamo svašta radio.“
Suosnivač je srpskog pozorišta u Mađarskoj, autor prve tamošnje operete na našem jeziku „Somborska ruža”, kao i mjuzikla „Mikica milioner”. Komponuje dječji mjuzikl „Suncokret” i prvu rock operu na našem jeziku „Pastir vukova”.
Iz Budimpešte se vraća 2010. kako bi obnovio festival „Omladina“ i osnovao muzičku radionicu pri „Udruženju za mlade talente“. Organizuje večeri „Nostalgije“ posvećene uspomeni na festivale „Omladina“, multimedijalni preformans u čast Aleksandra Lifke i bavi se humanitarnim radom kao pokretač „Letnjeg kampa“ za djecu ometenu u razvoju. Boravio na studijskom putovanju po Kini i Mongoliji radi izučavanja tamošnje tradicionalne muzike i lokalnih instrumenata.
„Iznad stana u Subotici imam jedan mali studio gdje pišem muziku. Poslije toliko godina, konačno imam vremena da sredim neke stvar. Puno sam muzike radio u životu pa je dužnost da malo napravim reda…“
Ove nedelje u Zagrebu ponovo okuplja stare prijatelje. Vijest glasi da u studiju Croatia Recordsa započinje rad na novoj ploči. Posle pola vijeka ponovo, kao svojevremeno u Teškoj industriji, u akciji je tandem Gabor-Vajta! Rezultat ne može biti nezanimljiv!
Koliko je mladost dar prirode, toliko je ozbiljno doba umjetničko djelo. To valja dokazati.. Jer… „Mojih sedam sarajevskih godina je nešto najljepše što se čovjeku može dogoditi u životu i zato je Sarajevo sa svojim ljudima zauvek moj grad.”