Zaborav nije svemoćan. Nezaustavljivo poput plime, a obavezujuća kao vrednost amuleta, posveta sa unutrašnje strane omota jedne ploče vraća me uzvodno modrom rijekom uspomena. U godine kad je sve, ako ne ljepše, onda bar bilo naše.
Vrijeme mog stasavanja i jednu dugo nepriznatu generacijsku muziku veoma je zadužio suveren nezaboravnih sarajevskih ljudovanja i pjevač dragog glasa. Ponovo ću o Davorinu Popoviću. Ne o liku sa poštanske marke, ulici na periferiji ili spomeniku u parku. O pjevaču, čovjeku i primjeru! Simbolu i fonu mog Sarajeva, jer sam od onih koji su kupovali ploče Indexa i dok su maštali o prvom gramofonu.
Po povratku iz vojske, sa 26 godina, počastvovan sam uređivanjem časopisa ”Džuboks”. Poželjeh da ponešto mijenjam po pitanju saradnika, sadržaja i izgleda. Sebe obavezah serijom intervua pod nazivom „YU rokenrol dizajneri“. Tako na prvu naslovnu stranu, u mom uredničkom mandatu, sa prigodnim razgovorom stiže pjevač grupe Indexi. To bješe u vrijeme kada je Davor predstavljao solo album „Svaka je ljubav ista, osim one prave“.
Pekarskim avionom slijećem u Sarajevo. Usput u hotelu Bristol ostavljam prtljag i produžavam ka Skenderiji. Promocija u sali Doma mladih. Prepuno novinara, muzičara, manekenki i gradskih likova svih profila.
Organizatori promocije iz Diskotona predložiše da uz Aliju Hafizovića i Davora, nešto i ja kažem. Odbio sam uz obrazloženje: Nisam dorastao.
Uz pratnju Indexa i novog klavijaturiste u postavi (Nevena Jurina) Pjevač je otpjevao nekoliko novih stvari. Na prvu meni u glavi ostadoše „I pad je let“ i „U tebi se žena rađa“.
Po završenom nastupu, Davor preuze obavezu da potpisuje ploče. Meni podari prvi primjerak ispisavši posvetu od deset reči.
Pošto je strpljivo izdržao sve predviđeno i nazdravio sa mnogima, krenusmo da pravimo intervju. Predložio je da pričamo usput dok obilazimo grad. „Ja i pjevam i govorim onako kako osjećam“. Prvo odlazimo do stana u Mis Irbinoj broj 5. „Nama više nisu potrebni oni što vrište za nama i jure nas po ulici“.
Od njegovog oca Josipa saznajem da Popovići vuku porijeklo sa Korčule pa su preko Hvara i Splita došli u Sarajevo. Zatim se uputismo ka Marijin Dvoru i njegovom još neotvorenom lokalu “Davor” koga je Dragan S. Stefanović, kako samo on umije, upravo sređivao.
U čast prvog kafića u Sarajevu digosmo nekoliko čaša. Uzvodno uz Miljacku, do Parkuše „Sarajevo je smisao Indexa. Naša snaga“. Tu me upoznaje sa Duškom Trifunovićem, Mujom šibicarom sa Baščaršije i ponovo se smijemo u društvu Save kleptomana.
Potom u Nailovoj piceriji, na drugoj obali, pričamo o gradu koji se neumitno mijenja. „Kad smo mi počinjali, ničega nije bilo u domaćoj pop muzici. Ni pojačala, ni pjesama, ni publike“.
Onda po jednu s nogu u Evergreenu razgovarajući o vršnjacima. „Iz naše kuće svaka mlada se dobro udala“. U Neđinom Starom satu prelazimo na ozbiljan alkohol. Jedno vrijeme društvo nam je pravio Kinđe Delibašić ali se kao sportista blagovremeno povukao na spavanje. Šampioni raznih vještina i noćne ptice nemilosrdno su slali ture. Posle toga ničega se ne sjećam. Puko mi film!
Uglavnom, ujutru se nekako budim u Bristolu sa dvjesta kila šodera u glavi, ali i bez tašne u kojoj su kasetofon, kasete, papiri i dokumenti.
Očajan vadim iz sna Davora sa mukom koja me zadesila. Ne brini, bolan, lako ćemo to.Zabrinut silazim za šank kod hotelske recepcije. Nisam popio ni drugu kafu kad prilazi Ciganče što na tramvajskoj stanici ispred hotela čisti cipele, sa mojom zagubljenom tašnom. Kaže: Šalje ti Pjevač!
Gdje je noćila moja torba, ko ju je našao i donio do hotela, ko je angažovao ono ciganče i kako je ono znalo da sam taj što čeka….Evo, prođe punih 47 godina u toj misteriji.
Sat kasnije Davorin posla taksistu sa novim mercedsom da me odveze do aerodroma.Ni da čuje za novac. Šta bi mi posle rekao Pimpek?!
Ovo nije kolumna već mali prilog za opis tog čudesnog čoveka.
Niko nije bolje, tačnije, veselije i otresitije u svojoj pojavi objedinjavao bogatstvo i svu raznolikost koje je Sarajevo civilizacijski podrazumevalo. Mangup i gospodin iznad svake politike, narodnosti ili vjere. Njegov nivo nije bio da se bavi nivoom koji nije gradski. Sarajevo je branio i čuvao ljudskošću, tolerancijom i zajebantskim duhom koliko i svojom umjetnošću.
Zašto je Davor različit od svih ljudi moga života? Prvi je džentlmen koga sam upoznao u rokenrolu! Citiram ga: Za doktora se uči, gospodin se rađa. Čovek po karakteru čvrst, spoljašnosti drag, uvijek od date riječi. Nije se dodvoravao bogatima, imao dušu za sirotinju. Umio da gubi bez kukanja i dobija bez oholosti. Učtiv prema ženama, pažljiv prema starijima a nježan prema djeci. Previše ponosit da bi lagao, suviše plemenit da bi se služio podvalama i svestan svoje vrijednosti da bi ikoga izdao. Galantno se služio dobrima koja mu je dodijelio život, umio da čuva bližnje i nikad nije zaboravljao prijatelje.
Mile Perišić je to objašnjavao: „Stara škola. Davor pripada Andrićevskim ljudima koji se autentični rađaju, posebno žive i ostavljaju drugačiji trag.“
Što sam stariji sve me češće stiže njegov glas „Kad ne bude mene, kad dođu neki drugi dječaci“. Tada pjesme Indexa počnu da pustoše mojom dušom: Pružam ruke, Plima, Svijet u kojem živim, Balada, Sanjam, Modra rijeka, Da sam ja netko, I još deset, Ako jednom budeš sama, Negde na kraju u zatišju, Žute dunje, U inat godinama… One nisu samo most od pet decenija nego prelaz od šezdesetih do izlaza iz vremena, od naivne mladosti do sve samotinje starosti koja ne bi da zaboravi. Najmanje onu posvetu ispisanu u Domu mladih:
Da me se sjetiš Peco
Davor II. 1976 Sarajevo.
Fusnota ili Post Scriptum: Djevojke što će igrati na 14. međunarodnom košarkaškom turniru “Davorin Popović Dačo” i svi koji će ga pratiti u Skenderiji valja da znaju manje osvijetljenu stranu slavnog Sarajlije. Čovjek po kome se manifestacija zove, još od otvaranja tog zdanja 1969, pravio je nezaboravne koncerte, ali i igrao basket sa velikanima sarajevske košarke kao bivši talentovani plejmeker. To se dešavalo prije nego je KK Bosna uzela Evropsku klupsku titulu.
Aprila 1979. u Grenoblu pred 12.000 navijača, pobedom nad italijanskim Emersonom rezultatom 96:93, Bosna postaje prvi tim iz tadašnje Jugoslavije, koji se okitio titulom kontinentalnog šampiona. Ekipu su predvodili Mirza Kinđe – Delibašić (30 poena), sjajni Žarko Varajić (45 koševa), Ratko Radovanović (10), Ante Đogić (6), Predrag Benaček (3 poena), Boško Bosiočić (2). Igrali su još Boro Vučević, Nihad Izić, Sabit Hadžić, Sabahudin Bilalović, Dragan Zrno i sadašnji selektor Srbije Svetislav Kari – Pešić a trener je bio moj nekadašnji komšija sa beogradskog Topčiderskog Brda – Bogdan Tanjević. U oduševljenoj publici tada je bio Davorin. Ne slučajno.
Oduvijek ga je pratila priča o jednom od najtalentovanijih košarkaških bekova koji je karijeru žrtvovao zbog muzike. Igrao je za ekipu Mlade Bosne, sa kojom je na kvalifikacionog turnira u Pirotu, ljeta 1967, izborio plasman u Prvu jugoslovensku ligu. A tada je već imao jugoslavenski hit „Pružam ruke“. Na velikoj košarkaškoj sceni debitovao 11. septembra 1967. protiv Lokomotive iz Zagreba. Potom je igrao februara 1968. u Zenici protiv Crvena zvezde. Svoj posljednji meč na prvoligaškoj sceni, ali i u karijeri Davorin Popović je imao 7. aprila 1968. protiv Jugoplastike. Na ukupno četiri meča dao je 40 koševa.
Imena tadašnjih rivala simbolično objašnjavaju zašto su sada pozvane ekipe iz Beograda, Zagreba i sa mora. Za Davorina Popovića, koga sa ponosom pamtim, to nisu ekipe iz inostranstva već iz emotivnog Zavičaja. On je sa svojom pjesmom i ljudskošću bio čovjek koliko Sarajeva baš toliko i Beograda, Zagreba, Splita i Dubrovnika.
Takvi se više ne rađaju.