Na kraju krajeva, iza priče, slika i zvuka, Jadrankin glas i primjer nose veliku šifru za zaboravljeno mjesto gdje živi ljudsko vjerovanje da neki novi normalni svijet ponovo može nići iz dobrote. Tako jedna pjevačica, umjetnica i ličnost sa grumenom bosanske duše u sebi, upravo odnese mjeru koliko je tačno ono „sve smo mogli mi“. Taj varalica život i dalje je sposoban da ispisuje romane nevjerovatnih poglavlja, i uzgred zaokruži epsku priču o nepristajanju na ličnu predaju u borbi za svaki novi dan.
Muzika, u svojoj suštini je ono što nam hrabri uspomene. I što je pjesma duže postojala u našim životima, više je uspomena koje imamo od nje i uz nju. Jadranka je bit muzike. Glas i gitara. Muzika je kao i svaka prava umjetnost oduvijek trijumf nad ljudskim slabostima, velika potraga za apsolutnim tonom i skrivenim unutrašnjim harmonijama. Upravo zato neke pjesme, kad ih osetljivi pjevaju, svojim cjelinom ili u detalju, nose sposobnost da plemene, ali i vrate u dane kada smo mislili da imamo i možemo sve.
U divnom zdanju subotičke Gradske kuće u večeri slobodnih formi Omladinski festival donese nam u zajednički život „Jacu pjevaljku“. Tog maja, biće da je bila 1973., u deset minuta upoznavanja dobismo drugaricu, lafa, sestru i glas koji je imao sigurnost interpretacije, očaravajuću sugestivnost i čudesnu toplinu ljudskosti.
Onda navališe godine i pjesme. I dok dlanom o dlan, prohuja pet decenija. Olako odnesoše i mladost i srednje doba. Ostade škrinja od uspomena i ostatka života. Dižući poklopac tog trezora, dobro znam da je sjećanje samo lični čin u želji da se prošlost malo osvjetli i dobije neku dodatnu dimenziju.
Jadranka Stojaković je putovala, maštala, sanjala i poklanjala svoj dar sve jureći udaljenu zvijezdu sa ugraviranom sudbinom. Život i osjećanja ta moderna trubadurka, neki kažu kantautorka, iz ključne generacije jugoslovenskih akustičara sedamdesetih, uvijek je bila spremna da nesebično podeli. Ne znam ko se više puta sreo sa sobom u pjesmama i onom što se zove život od nje!
Uprkos dugoj karijeri i zdravstvenim lomovima kao nezaobilaznim usudima, Jadranka je dok je mogla ostala „pjevaljka“ sa nedostatkom mjere u emocijama, iskrenošću na ivici lomnosti i poetikom koja peče. Bazirajući karijeru na pjesmama sačinjenim od dječijih fantazija, ženske čežnje, ali i muške odvažnosti, svima je pokazala koliko su sve njene radosti bile i jesu manje od onih koje je pred Bogom zaslužila.
I kad sada slušam kako pjeva o „vječnosti na raskršću“, toj kobi koja ju je nadigrala, navali prošlost da me zatrpava. Ponovo me zavodile sarajevske adrese naše mladosti koje više ne važe sa tim mjestima. Slušam kompilaciju njene karijere i shvatam koliko Jadranka, putujući od džeza, rokenrola, preko pop i zabavne do etno muzike, ponovo spaja Davora, Gorana, Dragana, Bodu, Zdravka, Duška, Branu, Hidu, Slogu sa Skenderijom, Harija sa Jabukom, Pušenjem, Merlinom sve do Amire Medunjan i „uljeza“ Miroslava Tadića.
Sve je prošlo il’ će proći k’o u pjesmi. Samo će pjevaljka koji je toliko skitala banuti neke noći u moj san da zapita: Koliko je ljudi prošlo ovim krajem, koliko je sunca i pjesme bilo, a kiše lilo nad Sarajem?
Ta duša od tananog filigrana koja pjeva o zlatnim suzama i lengeru što lađu vuče na dno, ta japanska Ranka San (teško je jesti hljeb na tuđem jeziku 23 godine!) ključar ličnog skladišta dobrote, glasa neispunjenih snova, toplote i ljubavi prijatelja i poštovalaca što ne dozvoljavaju da sve prekriju bezdušni snegovi, ruzmarin i šaš svakodnevnih borbi za opstanak.
Svojevremeno autentični simbol Olimpijade 84. ali i kasnije sluđenog, išamaranog ali ne i zgromljenog Sarajeva, onog bez koga naša prošlost nema iskreni osmjeh, prave boje ni tačan zvuk, Jadranka ostaje ličnost koja svojim primjerom (i posle svega, u smrti) tom Sarajevu dodaje smisao. I brani duh i čistoću pokoljenja kome je pripadala.
Ostala je, redom, bez zemlje, sreće, stana, porodice i zdravlja. Uprkos ličnog poretka nepravdi Jadranka je i svojom borbom u gerantološkom domu kraj Banja Luke zapravo slavila čudo nepredavanja znajući da svaka pjesma kao i svaka slika izrastaju sa istog mjesta, iz tla samoće i dostojanstva udesa. Što bi drugi tuguvali ona je ispovijedala paradoksalnim optimizmom. Ima u tome nešto što razoružava: ona nikad nije žalila za životom koji ju je nemilosrdno udarao i nimoilazio nego se, tek ponekad, čudila što nikad taj gad nije umio da zakuca i na vrata časnih osoba. Šteta zbog sreće koja je bila cicija i nesreće koja je prema njoj bila galantna kukavica.
Put od istine srca ka istini razuma umije da ima puno nedostataka. Jadranka, sazdana od silne i složene čežnje višeg reda, znala je istinu da kada umjetnik izgubi dozu naivnosti i svoje djetinjosti, on više nije umjetnik. Uprkos okolnosti koje su je zadesile, svom srcu je i u invalidskim kolicima dozvoljavala da ostane radoznala i neumorna skitalica.
Pripadala je onima koji su imali snage da u kaljuzi devedesetih krate muke pjevajući, a da pri tome ne ukaljaju ličnu prošlost. Zato mi sada svaka pomisao na Jadranku vraća osmjeh na mjesta odakle smo davno bez garda i sumnje jurnuli u život. Znajući da neosjetljivi ne pjevaju, slušam pjesme sjete, radosti i tuge na poseban način, a pepeo prošlosti kao bjelina naših kosa potvrđuje koliki smo, zbog tog juriša, gubitnici u pobjedi koja se odavno ne računa.