Kolumne

SLUŠAJ, DA TI PECA NEŠTO KAŽE: Posljednji Dan republike

Jednog nedavnog 29. novembra sa operacionog stola sale za kateterizaciju Kliničkog centra pogled mi je kroz prozor klizio ka Savi. Dok su kateteri i stentovi putovali kroz moje arterije misli su se vraćale na posljednji Dan Republike posljednje Jugoslavije. Ne slučajno.

Peter Peca Popović
FOTO: NEBOJŠA BABIĆ

Od onih sam što dolaze iz prošlosti koja se tako zvala. „Nestalo vrijeme“ u kome bješe više nasmijanih i sretnih, nego namrštenih, bjesnih i zabrinutih. Jebi ga, pretposlednjeg dana novembra i prvog dana decembra redovno pomislim da je ta prošlost zaslužila bolji epilog. Sada mi ostaje da ponešto kradem od zaborava, uvjeren da slične zemlje i sličnih ljudi nije bilo…

FOTO: BROD SPLIT/PRIVATNA ARHIVA
FOTO: BROD SPLIT/PRIVATNA ARHIVA

Kasno uveče 29. dana novembra 1990. zazvonio je kućni telefon. Veza loša, slušalica je krčala kao nekad radio Luksemburg. Razumio sam da je na vezi neki engleski pilot: Budite spremni pred ponoć, do tada ćemo sletiti iz Stokholma. Čekajte nas na nultom mestu!

Nekoliko minuta kasnije Velibor Džarovski. Kaže, dogovoren je brod „Split“ ispod Brankovog mosta.

Naš drug Hido privatnim avionom iz Londona preko Švedske dolazi da proslavi rođendan. Koloritna osoba, boem velikog šarma, rođena istog datuma kad i Jugoslavija. Doduše neku godinu kasnije, takođe u Bosni, ali u Sarajevu. Majstor zabave i ludorija poželio se starog društva. I evoga.

Nešto prije ponoći stižem do starog broda na desnoj obali Save, davno zaraslog u reku. Jedni su tvrdili da je „Split“ javna kuća, drugi kako je kuhinja dobra, a svi se slagali da su terevenke nezaboravne.

FOTO: HIDO I P.J./PRIVATNA ARHIVA
FOTO: HIDO I P.J./PRIVATNA ARHIVA

Unutra jedino Džaro, dva velika svečano uređena stola i par nestrpljivih kelnera. Skadarlijski orkestar „Narakord“ naoštren čeka. Ubrzo ulijeće Hido sa Petrom, skandinavskom ljepojkom i manekenkom i dvojicom uniformisanih pilota. Zatim Maksa Ćatović u društvu Olivere Katarine. Potom Čolić i Bregović direktno iz studija gdje završavaju ploču “Da ti kažem šta mi je“. Onda slikar Tapi sa Bojanom. Na kraju Haris Džinović. To su probrani dukati Hidinog zavičaja.

Igralo se, neodmjereno cugalo, ljudovalo i pjevalo cijelu noć. U sitne sate upadoše trubači. Epilog kakav se i mogao očekivati. Prvo su popadali piloti. Puze pijani po patosu a muzika naglas „Zašto si me majko rodila“. U praskozorje krećemo na oproštajno piće ka hotelu Hajat. Kadar za Kustin film: Preko starog mosta cigani marširaju svirajući „Đurđevdan“ Tapi ih slijedi u bijelom Rols Rojsu na čijem krovu leži slavljenik. Mi ostali više se teturamo no hodamo. U pozadini kelner sa pilotskom kapom na glavi „šlepuje“ posrnule avijatičare. A oni, siroti, vjerovali da gospodina iz Londona dovoze na sastanak sa zvaničnicima iz jugoslovenske reformske vlade.

FOTO: PRIVATNA ARHIVA
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Ogromni auto potom udara u vrata hotela. Staklo puca i sječe slavljenikovu ruku. Dok recepcionari jure po prvu pomoć, preplašeni muzikanti traže salu za doručak. I honorar. Odbijaju čekove. Samo keš i kajganu za devet osoba. Po redu: „Bolujem ja, boluješ ti“, pa fruštuk pa tek onda novac.

Scena dobija dodatnu dimenziju kad stigne policijska patrola. Orkestar halapljivo jede po foteljama hodnika, učesnici slavlja sjedeći po stepeništu ulažu napor da milicajcima nekako smisleno objasne kako je auto završio u ulazu. Doktor previja Hidinu ruku koji Zdravku pričakako je ugovorio Dejva Stjuarta iz dua Eurythmics da izmiksuje pjesmu „Čaje šukarije“.

Iz nadrealne situacije se nekako izvlačimo uz dogovor o zajedničkom ručku. Teško smo se trijeznili. Ručak je zaboravljen. Kako je avion uzletio?! To ni danas ne znam.

Više nismo slavili 29. Novembar. Više nije bilo ni Jugoslavije.

FOTO: PRIVATNA ARHIVA
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Epilog: Hido Saračević je nastavio da se potuca Evropom pateći za Jugom. Za njega je ona postojala i dok su je svi negirali. Bavio se plemenitim čuvanjem jednog vremena od neljudi, istovremeno čuvajući ljude od nevremena. Pri tom kao pravi suveren života i manira nije volio blaga pića, teške ljude, nedorečenost među prijateljima, mlake zagrljaje, nesvršene situacije i skupove bez smijeha. Tiho je krajem ljeta godine 2018. umro u Trebinju. U sarajevskom Oslobođenju nađoh čitulje od Ogija Nikolića i posljednji prijateljski pozdrav od Zdravka Čolića.

Osipamo se, osipamo, siročad jedne Prošlosti…

Prihvati notifikacije