Ne volim alkoholičare koji se hvale svojom trezvenošću.
Ne volim pušače koji se skrivaju po kutovima i krišom puše.
Ne volim kvazivjernike koji javno deklariraju da poste, a dosta puta mi dođu da zapale ili popiju kafu jer, Bože moj, svi misle da oni poste, a znaju da nisam od osoba koje će ih “provaliti.”
Ne volim one koji vise u bogomoljama, a drugima zlo misle i rade.
Ne volim one koji se u gotovo svakoj rečenici hvataju Boga, Allaha, a i mišlju i djelom su svjetlosne godine daleko od onoga što svaka religija ima u svojim osnovama.
Ne volim obraćanja Bogu preko facebooka, neuzubillah, kao da On koristi facebook.
Ne volim prosipanje intime javno. Ne volim licemjerje nikakve vrste.
Nikuda više ja ne idem, mama. Ovdje cvjetaju ruže, tamo je trnje i korov, ovdje je tišina, a gdje je tišina tu je spokoj.
Da ljudi češće misle kako su samo na proputovanju kroz ovaj svijet, bili bi čistiji i bolji.
Ne volim laskavce. Glupo je govoriti nekom svjesnom sebe da je lijep, da je pametan, da je dobar. Zato što mi najbolje znamo ko smo i kakvi smo. Volim oko sebe oni koji su bolji ljudi nego ja.
Da mi budu uzor, da i ja pokušam biti bolja. A ljepota? Lijep je onaj koga volimo.