Zaboravili su živjeti. Ovo je samo imitacija života. Spadam u onu izumiruću, rijetku vrstu koja još nije zaboravila. Koja nastoji ništa od toga ne zaboraviti.
Možemo biti lijepe kao boginje, ali koja korist od toga?
Niko nas neće držati u vitrini ili nas uramiti pa okačiti na zid. Život je nešto posve drugo. Zar nije ljepše osvajati nekog do koga ti je stalo onim svjetlom koje se na prvu ne vidi, a koje iz tebe sjaji?
Jednostavnošću. Lijepom riječju. Lijepa riječ može biti, u suštini i jeste magičnija od ne znam kojih nogu, stražnjice, poprsja. Uljudnošću. Nenametljivošću. Znanjem da slušaš i šutiš…
Da se više poštujemo, razumijemo, volimo. Da bar riječju ohrabrimo bolesnog, utješimo nesretnog, osnažimo slabijeg. Da nahranimo bar jedna gladna usta. Da unesemo trun radosti bar u jedne oči. Da sreću nalazimo u sitnim stvarima. Da budemo zahvalni zbog svakog dana u kome možemo hodati, gledati, slušati, osjećati, misliti.
Da shvatimo kako je jedina sreća u onome što imamo, da je tu tražimo i nađemo, a ne da čekamo nešto što nikad neće biti…