Kad pobjediš strah, kad se narugaš patnji, kad se osmjehneš sebi, kad kažeš ‘mogu’, kad kažeš ‘hoću’, kad kažeš ‘smijem’, kad oprostiš, kad pobijediš sebe!
Ako si ranjena, sakrij se negdje i sama liži svoje rane. I nemoj dopustiti da te kupe. Ni za sva blaga, ni za sva imanja, odlikovanja i ni za kakva zvanja i sranja.
Sve smo zaboravili. Voljeti. Poštovati. Pomagati. Saosjećati. Davati. Smijati se. Družiti. Dopisivati. Radovati. Posjećivati. Poklanjati. Osjećati. Biti oslonac. Biti utjeha. Biti prijatelj. Biti čovjek.Zaboravili smo živjeti.
Zar ti zbilja vjeruješ da ćeš imati dovoljno vremena da kažeš ‘oprosti’ svima koje si povrijedio? Da bar jednom nisi ti sebi na prvom mjestu pa da riskiraš za nešto što je vrijedno? Da onog koga voliš zagrliš čvrsto i nikad ne ispustiš?
Zar zaista vjeruješ da će biti vremena za nove šanse, za nove početke i nova iskustva?
Ja za sebe ne vjerujem. Preduboko sam ranjena da bih mogla nastaviti. Ovo nije nikakav inat, ali jest ponos. Teško ću oprostiti sebi sve uzaludno potrošene dane koje više vratiti ne mogu.
Sve trenutke koje sam bacila u vjetar naivno čekajući nešto što nikad neće doći…