U voćnjaku, pored šljiva i drugog voća na koje sam se kao dijete rado verala, u samom dnu, u u ćošku, kraj neuglednog komšijskog zida, bila je trešnja. Malena, sa samo dvije grančice. Niti je rasla, niti se razvijala u širinu.
Kad bi se drugo voće bogato okitilo beharom, ona je stidljivo davala dva-tri cvijetka, tako da su godišnje sazrijevale jedna do dvije trešnjice. Pitala sam oca zašto ona ne raste. Odgovorio je kako je odmah nakon šo je posađena pao veliki snijeg pa joj slomio glavnu granu iz koje bi se razvilo stablo. Nije želio izvaditi je i zamijeniti drugom. Volio je baš onakvu kakva je. I ja sam je voljela, s proljeća išla vidjeti ima li bar jedan cvijet.
Nešto mislim – isto je i sa ljudima. Neki su od rođenja dok ih zemlja ne pokrije razdragani, uspješni, sretni. Drugi žive manje-više tegoban život čekajući svoju lopatu.
Sjećam se nekog filma u kome dvije djevojčice ostaju bez roditelja. Jednu uzima tetka po majci i odvodi u Berlin. Pruža joj mnogo ljubavi i pažnje, malecka rano shvata kako je muzika njena najveća ljubav. Postaje poznata pijanistica. Osniva porodicu, ima ljubav, sreću, uspjeh.
Drugu djevojčicu je uzeo ujak, okrutan čovjek iz sela u Istočnoj Njemačkoj. Njen život je pakao. Uz pomoć dobrih ljudi završava krojački zanat. Živi skromno, nema porodicu, nema nikakvu životnu radost.Nakon dosta godina sestre se susreću. Pijanistica ponižava sestru krojačicu. Šetajući šumom, zadesi ih oluja, izgube se u šumi. Krojačica skida svoj mantil i ogrće sestru.
Ujutro ih pronalaze. Pijanistica je samo promrzla, krojačica mrtva.
Zašto je tako? Zar bar u filmu nije moglo biti obrnuto?
Ne želim se uplitati u religijska tumačenja (Krojačici će tamo gore biti lijepo, bla, bla). Valjda je sve stvar određenja. Možda to priroda određuje. A i mi smo dio prirode…