Da ostavim ovaj grad, ovo nebo i rijeku i tužne ptice u gaju, ponovo prelistam požutjele stranice onoga što je davno prošlo, gledam sebe u ogledalu vlastite savjesti u kome lice više nije ni mlado ni bezazleno.
Davno sam zaigrala drugo poluvrijeme, dosta mi je, treba da me zamijeni rezervni igrač s klupe.
Kao da je čitav život bio tek predigra, predgovor, preludij, kolokvij za finale koje se činilo jako daleko.
Otišla bih nekamo gdje se ništa ne bi zbivalo, sve ladice mozga u koje sam spremala svoje uspomene, tuge, radosti, slutnje, strepnje, ljubavi, gubitke, su prepune.
Nema više mjesta da spremim bilo što…