Sjećam se i da sam se trudila da ne osjetiš moj drhat… I šutjela.
Ne sjećam se šta smo tamo tražili, ni jesmo li to našli.
Znam da se taj trenutak nikad neće vratiti. Kao što se ne vraća ništa…
Podigla sam pogled, a u mene su gledale mrke Muharemove oči, caklile se, gorjele plamenom tajne groznice kao u tuberana. Sa desne strane mu je bila ulična svjetiljka, jasno sam vidjela njegovo tamnoputo lice, mokru kosu, onaj pogled od koga sam se osjećala pijanijom nego od tri čaše vina, one čvrste usne koje su ponovo izgledale kao da mi nude dozrele trešnje.
Tu je bila opasnost, morala sam je spriječiti… A nisam mogla ni zakoračiti, ni maknuti s mjesta. I mene je potapala groznica, vrelina krvi je narastala do eksplozije… Ljepota tog lica u noći, pod svjetiljkom od mat stakla dok su sitne pahuljice lepršale svud okolo, padale na trepavice, topile se na usnama, djelovala je na mene poput droge, ganula me i sasvim razoružala. Dva kipa su i dalje stajala ukočenih pogleda i zgrčenih vilica, a onda, ni sama ne znam kako, našla sam se na njegovim njedrima, na usnama osjetila njegove, hladne kao led i mokre od snijega. Nisam se željela razdvojiti nikad.
Pa se odnekud javilo Žakijevo lice i ja sam se trgla, zgrčila, prekinula dodir. Smušeno sam se izvinjavala – Ne znam šta mi je bilo, ja volim Žakija, – a on je samo klimao glavom i kazao – Znam, Lijano.
Kao i uvijek, izgovarao je to ime, taj nadimak rastavljeno – Li-ja-no… I onda smo šutjeli, bili su tu samo mrak, pahulje i to ime rastavljeno samo zato da bi se u žurbi, u milisekundi iznova sastavilo. Tim imenom kao da me milovao, vezivao, prisvajao za sva vremena…