Zašto jednostavno ne živimo?
Običan, tih, miran život bez pretjeranih uspona i padova, bez želja za koje unaprijed znamo da su neostvarive, zbog ambicija da stignemo tamo gdje nikad nećemo stići, bez čežnji da nas voli neko ko nas voljeti neće, taman da smo jedina preostala osoba na svijetu.
Čovjek bi se trebao i morao vezati za ono što ima, ono što je sigurno, ono što je njegovo, i ne ići dalje, u tome i na tome graditi svoj život. A to je najčešće posve dovoljno za običnu, malu ljudsku sreću.
Svaka prava sreća je mala i obična, čovjeka čini nesretnim misao pa i potreba da nađe neku veliku, neobičnu, neosvojivu. A kad bi je ostvario, opet bi i ona bila samo mala i obična pa bi išao dalje…
Nešto je naše samo dok o njemu sanjamo, kad se ostvari, uvijek ga dijelimo. Nikad više ne može biti samo naše.