Znaš onu općepoznatu „Ništa živ čovjek ne može izgubiti što mu jedno proljeće ne bi moglo vratiti, niti može vječno patiti dok se duša liječi zaboravom a zemlja obnavlja proljećem.“
Mislim da se i njemu samom, u nekim zrelijim godinama, činila netačnom. Mnoga su moja proljeća prošla ali mi nijedno nije vratilo ništa što sam definitivno izgubila, ni moju majku, ni moju nevinost, ni moju prvu i jedinu ljubav, ni tatu; nijedno mi nije dušu izliječilo…
Tačno je da se zemlja obnavlja proljećem, ali apsolutno nije tačno da se duša liječi zaboravom. Ja ne mogu povući baš nikakvu paralelu između prirode i duše. Priroda je snaga, priroda je moćna stihija, priroda je čudo nad čudima- poplave, požari, suše, sve moguće nepogode naiđu i opustoše je- a ona iznova bukne, prolista, probehara.
Duša je tanana, prozračna, krhka, tako lako ranjiva, a tako nedostupna, ne može se regenerirati. To nije livada na kojoj će poslije košenja izrasti novo cvijeće, jednako lijepo i mirisno kao ono koje su pokosili i odnijeli da stoku nahrane. U duši će ostati strnjika i ono pokošeno, uvelo, osušeno cvijeće koje nije imao ko skupiti. Sve što smo doživjeli i proživjeli ostaje trajno zapisano na matrici naše duše, mozga, ko zna gdje, nama se može učiniti da smo zaboravili, ali samo učiniti.
Dovoljan je tek impuls da se sve vrati jednako živo, jednako krvavo, jednako bolno.