Bez dobrote svijet ne bi mogao postojati.
Volim citirati jednu izjavu Czeslawa Milosza koju je ovaj veliki pjesnik, možda najveći u dvadesetom stoljeću, dao u svom posljednjem intervjuu, pred samu svoju smrt. S više od devedeset navršenih godina života, s bezbroj nagrada među kojima je i Nobelova, s gomilom knjiga prevedenih na sve svjetske jezike, Milosz veli da mu se čini kako je obična ljudska dobrota vrednija od cjelokupne svjetske književnosti.
Pišem nešto… Ne smišljam, kao da se samo se piše, ja tipkam.
Pletem misli kao što sam nekad plela džempere, očica po očica, red po red, od ničega pokušavam stvoriti nešto… nešto kao stvarno, kao lijepo, kao trajno… a ničega trajnog osim smrti nema…
Eh, ne umijem definisati ovo što osjećam, neka sjeta zbog onog što e prošlo,… i mir… I tišinu čujem, ne onu glasnu, napadnu, iritirajuću, nego onu finu, blagu,… čak ni moji vrapci se ne čuju samo s vremena na vrijeme ispod prozora prođe automobil…
Na meni crna muška košulja na kojoj su samo dva dugmeta zakopčana, i bosa… i ne znam zašto toliko volim hodati bosa, po kući i po travi… po pjesku i po kamenju.
Zastanem, pomislim na jednu kućicu boje cigle, jedan čudesan izvor, divlje cvijeće, nekoga ko slavi Sunce i nevino se smješi, pa se i ja pokušam nasmješiti, tiktaka sat veker od tri marke, hej, tri marke, a tačan kao oni Rolexi i slični, i mislim kako se vrijednost nečega ne mjeri novcem niti je ljepota definisana crtama i proporcijama niti je ljubav omeđena granicama, regulama, ljubav je svuda oko nas, svi smo mi ljubav.