Treba ih izbrisati, ugušiti, udaviti, iščupati. Ona bole. I lijepa i nelijepa. Lijepa zato što je samo sjećanje ostalo.
Kad ljepota prođe, neka ne ostane ništa. Mirnije se živi, lakše diše. S njima živima vremenom postajemo nesigurni je li to i bilo, ili je samo trebalo biti jer nam je trebalo, jer smo željeli.
Ne lijepa – jer je boljelo i dok je trajalo, prije nego je ostalo samo sjećanje koje samo s vremena na vrijeme zaboli kao reumatično koljeno na promjenu vremena.
Uzalud, ona ostaju jer se trajno otiskuje ono najslađe i najgorče, površne impresije ne trebamo brisati, same se zagube, prospu kao zrnca brašna iz šuplje kese…