Gotovo cijeli život dobivam pridike zbog toga. Jedino mi nisu prigovarali roditelji, brat, muž i djeca. Gotovo svi drugi jesu. Poznanici, ljekari, takozvani prijatelji, ljudi koji su jedva primjećeni, posve nebitni, samo prolazili kroz moj život. I svi mi pametovali. Valjda me vole više nego moji najmiliji! Nikad u srednjoj, pogotovo ne u osmogodišnjoj školi nisam ni probala zapaliti.
Ni iz radoznalosti, ni da se pravim odrasla. Prosto – nisam željela. Usput da kažem i ovo. Ima više stvari koje me nerviraju, ali ako bih morala izdvojiti dvije, to bi bile – glupost i bezobrazluk. Ne razumijem otkud nekome pravo da se miješa u tuđu privatnost? To je ne samo ružno, nego nedopustivo. A sve to pod krinkom dobronamjernosti. Misli li neko, možda, da meni želi više dobra nego ja sama? Ili misli da bolje od mene zna šta bih trebala raditi, kako živjeti? Ili misli da je pametniji, iskusniji, da ima više znanja iz dotične oblasti? Spočitavati nekome ko je već ušao u neke ozbiljne godine, ko je kao savjestan, stručan i odgovoran ljekar radio već decenije da su cigarete štetne po zdravlje je u najmanju ruku neozbiljno i prelazi granice dobrog ukusa i opće kulture! Ono što je još ružnije je licemjerje – ako je već tako, zašto se slikati sa cigaretom? Svjesno, namjerno.
Ono što zna bog neka znaju i ljudi. Nikad se nisam prikazivala drugima u svjetlu drugačijem od stvarnog. I svaka budala zna da pušenje šteti zdravlju, ali to je moj izbor. Moja odluka. Moja želja. Postala sam pušač ne zato što sam bila buntovnik (mada buntovnik u puno stvari i situacija jesam) ili da se pravim važna, nego zbog mučnog trenutka. Punoljetna. Dakle, nisam bila balavica ni maloljetnica, bila sam, bar po godinama, upisana među zrele osobe.
Na prvim vježbama iz anatomije koje su izvođene u prosekturi, pogled na mermerne stolove na kojima su bile polovine ljudskih tijela sasvim sam se skršila. Asistentica je bila hladna i arogantna, Šećerova, osoba kojoj su emocije bile nepoznata sfera (ili je to samo moj dojam), pa joj se nisam požalila. Samo sam izašla na zrak bez ikakvih misli, da pobjegnem malo, da se pokušam konsolidovati.
I desilo se da je u tom času na stepenicama stajao nepoznat momak i pušio. Više refleksno nego svjesno zamolila sam ga za jednu cigaretu, a ta cigareta je na mene u tom času djelovala ljekovito. I nastavila. Sve do sad. I sutra ću. I sve dok živim, mislim. I ne krijem. Nijednu svoju manu ne krijem. Takva sam kakva sam. I apsolutno mi je svejedno šta drugi o tome misle. Ako nekom štetim, štetim sebi. Ako nekoga trujem, trujem sebe. Ako nekoga ubijam, ubijam sebe. Djeci i mladima svaki, ali svaki dan govorim da ne počinju pušiti, da je to otrov, ovisnost, ozbiljna ovisnost od koje se teško izliječiti.
Zrelim, razumnim ljudima koji su pušači ne prosipam pamet, dovoljno znaju o štetnosti cigareta, a njihov je izbor hoće li nastaviti ili prestati. U vremenu u kome živimo, svako mora imati neki ventil kojim se oslobađa stresa, nemira, briga, tuge. Neko se kocka, neko kurva, neko opija, neko drogira, neko pije antidepresive, neko ubija, neko druge maltretira, zlostavlja, neko čini druga raznorazna zla. Meni cigarete umanjuju stres i radije ću posegnuti za cigaretom nego alkoholom ili antidepresivom. Ne hvalim se time, samo javno priznajem. Kao što priznajem svaku svoju slabost. A ima ih.
Ne volim licemjerje nikakve vrste… To sam ja! Dobra, loša, najbolja, najgora? Ne znam. Ali, ponavljam – to sam ja. Nikad se nisam kockala ni flertovala, nikad kušala ni najblaže alkoholno piće, nisam išla u kafane i disco klubove, nikom nisam mislila ni činila ništa ružno. Cigarete su moj jedini ćeif. Mogla sam prestati kad god sam htjela, da sam željela. Mogu sve što želim. Ali – ne želim! I tačka. Odraslim zrelim, razumnim ljudima tutori ne trebaju.
“Najveća sreća u životu je uverenost da smo voljeni – voljeni zbog toga kakvi jesmo, ili još više – uprkos tome kakvi jesmoˮ, napisao je nekad davno Victor Hugo. Sličnu, gotovo identičnu misao je zapisao i Meša Selimović. Poenta je u ovome – „uprkos tome kakvi smo…“ Ako se nekoga poštuje i voli, to podrazumjeva voljeti i poštovati ga onakvog kakav je, sa svim vrlinama, manama i nijansama između. U protivnom, tu niti je bilo, niti ima niti će biti ni poštovanja ni ljubavi.
Odoh ja krivim putem. Vjerovatno je ovo reakcija na neki komentar na facebook-u jer mi je na profilnoj slici u ruci cigareta. Meni je zvučao zlonamjerno. Možda zato što negdje duboko u sebi znam da je žena kazala istinu. A istina redovno pogađa. Sve vidimo, sebe ne vidimo, i ako vidimo, ne možemo se distancirati, biti objektivni. Ništa lakše nego pametovati drugima. Ako smo mi u pitanju, tu su i samoodbrana i samoobmana. Meni je samoodbrana kad su cigarete u pitanju, činjenica da je u današnje vrijeme sve što u sebe unosimo na neki način otrovno. Zrak, voda, hrana, sve. A samoobmana – već mi je predodređeno koliko ću živjeti, zar je u toj priči bitno šta će me odnijeti?
Nura Bazdulj Hubijar – iz autobiografije