Vraćam se u prokušanu sigurnost kuće skupa sa ovom torbom, sa načetom bocom kolonjske vode, skupa s knjigom Halila Džubrana. Ova lagana jaknica će večeras visiti na nekoj drugoj vješalici. I baš me briga šta će misliti, suditi i govoriti drugi, ja još nemam ni svoje jedro, kamoli brod, dok ih ne dobijem odvest će me taksi.
Nisam ništa pospremila, ni suđe od kafe nisam sklonila. Poruku nisam ostavila. Sa vrata se nisam ni osvrnula. U predsoblju je ostala kabanica i plave papuče.
Izašla sam i gledala sive fasade okolo, onaj kiosk sa naslaganim novinama, Prodavačica ih je zbog kiše pokrila najlonom. Iz granapa je izlazila djevojčica noseći u prozirnoj vrećici štrucu hljeba i litru mlijeka. Vrećica se vukla po asfaltu, bila je premalena za taj posao.
Na trotoaru je i dalje bila ona rupa.
– Baš me briga kad će te zakrpiti, hoće li te ikad zakrpiti. Mene više nećeš vidjeti – pomislila sam.Na malom travnjaku nisu se igrale djevočice. Sakrile se od kiše, kao i vrapci. Ni jedni ni drugi ne cvrkuću.Ušla sam u prvi koji je naišao. Taksista je bio star čovjek, sav minijaturan, čudila sam se kako uopšte vidi cestu pred sobom. Do Travnika – kazala sam, ubacila torbu na zadnje sjedište pa sjela do nje.
Ništa nije rekao, samo je upalio taksimetar. Baš je bio šutljiv. Za cijelo vrijeme vožnje nismo progovorili niti riječi. Gledala sam kroz prozor i tek u neko doba postala svjesna da iz zvučnika radio uređaja kabinu automobila nenametljivo ispunjava tiha kamerna muzika. Je li ovo neki gudački kvartet?- upitala sam.
Haydn – odgovorio je suhoparno.
Šutnja se uz tihe zvuke nekog od Haydnovih gudačkih kvarteta nastavila do kraja vožnje. A mene je ispunjavao neopisivo lijep osjećaj samo zato što jedan vozač taksija sluša Haydna.