Moj heroj i moj uzor bio je tata. Sule mu je bio ime. Da ne pričam kako je bio obrazovan, duhovit, pažljiv… Želim ispričati jedno sjećanje.
Bio je vreo ljetni dan. Kad je sunce zapalo iza brda, kad se već počeo spuštati akšam, kad su po stolu u avliji počele plesati sjene a iz krošnji okolnog drveća umilnim glasićima se počele oglašavati ptice, on je nešto zamezio, popio čašicu, uzeo svoju harmoniku dugmetaru, stavio je u krilo nježno kao dijete, široki osmijeh zamijenila je ozbiljnost, pa je dozvao moju tetku: Hatidža, udari mi tercu!
A kad je razvukao harmoniku i kad se razlegla pjesma, one ptičice su zašutjele, kao da su se zastidjele… Čudesni glasovi oca i Hatidže su se stopili i pjesma je potekla kao voda iz šadrvana, kao suza iz oka, nikad je ranije nisam čuo a u grlu mi se nešto steglo, što od ljepote što od nečeg nepoznatog, osjećao sam da je to žalosna pjesma.
“Niz polje idu , babo, sejmeni / sejmenske pjesme, babo, pjevaju / i tvoga sina Marka tjeraju”…Srce mi je lupalo i plakalo mi se, a nisam pravi razlog znao…
Otac se davno iskrao iz života, sad negdje među zvijezdama jezdi, a ja kadgod cujem “Sejmene” pred oči mi izadju on i Hatidža, u ušima mogu čuti njegov tenor i njezinu tercu pa me svega trnci prođu, i ponovo bih plakao i ponovo me u grlu steže što od sjećanja, što od poimanja pjesme.
Da, sevdalinka ne mora nužno biti pjesma ljubavne čežnje, može biti na granici drame ili sama drama.