Onda, kad sam Vam pričala jedan od nastavaka priče o ocu plemiću i otmjenoj dami koja me rodila i voljela do kraja života, o mome bratu, lijepom plavokosom gosparu koji kao kapetan prekookeanskog broda plovi beskrajnim prostranstvima voda, i tada mi se pogled zaustavio na njemu.
Nije me bilo briga za ogledalo, ali njega je bilo briga za mene. Izdajnički me cijelu obasjalo, a naglašavalo svjetlost poput malenih dijamanata u mojim očima. Zjenice su mi bile proširene. Kao da se smisao moga života u tome času sastojao od nužne potrebe da mi bezrezervno i apsolutno vjerujete. Bile su to oči sasvim zaokupljene smišljanjem što ljepše priče, što ljepše laži, i upravo ta napregnuta preciznost im je davala bistrinu snažniju od one koja potječe od istine. Što je bila laž? Ono što sam vam već ranije rekla. Samo okvir.
Bila sam to sasvim nova “ja” koju sam zarad Vas i za Vas stvorila, “ja” sasvim nevina, nevinija od bilo koje čiste djevojke. Nastojala sam se “oblikovati” prema Vašim (i svojim) željama. Takvu i toliku mogućnost mimikrije može dati samo ljubav. Tada sam bila spokojna i oprezna, uznemirenost i plahovitost bile su samo riječi koje se ne mogu dovesti ni u kakvu vezu sa mnom. Sjećam se i Vašeg izraza, budne pažnje, zanesenog pogleda, svjetlosti koja je obasjavala sve što Vam je bilo blizu, i dobro i zlo. Samo bi pokatkad nešto komentirali kratkom rečenicom.
Razgovor je tekao poput žubora nekog potočića.
Tama se lagano šuljala. Samo je nebo još čuvalo malo svjetlosti, malo uspomene na dan koji je minuo.Kad sam zašutjela, oboje smo čuli kako pod prozorom u brezama brblja lišće. Ponovo ste me uzimali, brali kao planinsko cvijeće, udisali, mirisali, a ja se bojala buđenja.
Bili su to trenuci zanosa tako oskudni u mome životu, a tako nalik silnim trenucima i vrhuncima zanosa u religiji i umjetnosti.