Fascinirao me samo čovjek. Fascinirao me jedan deda, sav raščupan i u poderanoj odjeći, koji je svaki dan sjedio na klupi u parku, a noću na njoj spavao, pa ipak plijenio vedrinom, nekom djetinjom radošću i osmijehom koji je dijelio svakom prolazniku, osobito djeci.
Divila sam se jednoj komšinici koja je prala tuđe prozore, cijepala drva, klofala tepihe, da bi prehranila djecu i uz sve to imala volje i snage odvesti ih na ljuljačku i tobogan.
Uzor su mi dvoje starijih ljudi koji su prodali kuću pa žive kao podstanari da bi sina mogli poslati na studije medicine. Fascinirao me Deni iz Alenove škole koga su stalno zafrkavali, rugali mu se, govorili da je čudak, a on šutio i učio trudeći se malenoj sestri nadomjestiti oca koga su izgubili. Takvi mene impresioniraju. A ima ih. Zasigurno ima.
Vjerovatno nekog od njih susretnemo svaki dan, ali ih ne prepoznajemo, oni su nenametljivi, gotovo nevidljivi. I većini nezanimljivi.
Oni i ne žele biti prepoznati.