Suljagić je jedan od malobrojnih koji ispravno rezonuje dešavanja u Bosni i Hercegovine i još to javno kaže dok drugi govore možda na kafi komentarišu i na tome se završi.
Iako se možda pojedinima ne čini, ali situacija u našoj državi je zabrinjavajuća, uporno nam se servira kako Bosna i Hercegovina kao država nije moguća. Više niko ne krije svoje namjere, jasno se poručuje da pojedine političke struje koje nažalost opet pretenduju na vlast, ne žele državu Bosnu i Hercegovinu. Svašta se dozvolilo da prođe radi “mira” i nije to problem, problem je što se i dalje dozvoljava. Patološka politika do iznemoglosti.
Ideja “velike Hrvatske” i “velike Srbije” nije umrla, prije je to bilo u rukavicama, sad već javna propaganda na kojoj su mnogi svoju izbornu kampanju zasnovali i to u državi Bosni i Hercegovini dok su Bošnjaci nijemi posmatrači cijele igranke koja nam se u avliji montira.
Uvijek su postojale i unutarbosanske silnice koje su radile na destrukciji identiteta Bosne i Hercegovine, ali niko i nikad nije u tome uspio!
Bosanci i Hercegovci nikad se nisu odrekli onoga što jesu, iako nam se pripisuje da smo naivan narod u rangu magaraca. Mogli su Bosanci i Hercegovci u raznim historijskim odnosima da se turciziraju, mađariziraju, kroatiziraju, germaniziraju… ali ne, otpor je uvijek postojao i baš valjda zbog toga smo trn u oku.
Kažu “ne vole Bosnu i svaka poveznica sa Bosnom je kao uvreda”, a satraše se i nema dana da im nisu usta puna Bosne. Može li se ova ljepota od zemlje da ne voli?
A za divno čudo nama ništa tuđe ne smeta, svakoga primamo raširenih ruku i s osmijehom i još mu i hediju kupimo, svako dobro zaželimo i najljepše što imamo mi pokažemo, a valjda u tome i jeste naše prokletstvo. I zato se ne kaže tek tako “čuvaj se onoga kome si valjao!” Meša Selimović bi to u svom stilu “boj se ovna, boj se govna, a kad ćeš živjeti?”.
“Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane. Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija, ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni”, zapis je književnog genija Derviša Sušića iz djela “Hodža strah” koji je kao i mnogi naši velikani nepravedno zapostavljen.
I ništa nije do zemlje, sve je do ljudi. Da su bar naši kobajagi lideri inteligentniji demagozi, nekako bi se valjda svi mogli podnositi.