“Nedavno smo Abdulah Sidran i ja imali razgovor na televiziji u Krajini, pa sam rekao da je pogubna, poražavajuća situacija na medijima, jedan neprofesionalni nivo upotrebe jezika u sredini u kojoj se djeluje. Obični takozvani čovjek misli da je jezik ono što se čuje na televiziji i to sve prelazi u njegov jezički idiom, ali to je sve na kratke staze. Ja sam govorio o tome da je jezik vrlo žilava historijska pojava, on traje vijekovima, ne mogu ni najgore televizije, ni najgori mediji mu ne mogu nauditi. Ali je tragično da mi kao kulturna zemlja, koja ima tako tešku historiju ali ipak je kulturna zemlja, evropska, da ne možemo na televiziji slušati svoj jezik. Jedna od tih bolnih naših tačaka jeste i jezik medija”, mišljenja je Jahić.
Profesor smatra kako iz medija uopće nema nikakve inicijative da se razgovara i da se napokon stvari postave na profesionalniji nivo, nego i dalje se sve to događa na jedan vrlo mučan način.
Vijekovima bogato jezičko naslijeđe
“Jezik ne trebam ja dokazivati niti bilo ko od nas, to je jedan od osnovnih stubova, elemenata kulture, naroda i pojedinca i društva. Ja se nadam kao filolog koji se bavi time decenijama da će pošto nauka uporno radi, da će napokon naše škole i naši mediji prihvatiti ono što je njihovo i da neće ispoljavati komplekse u odnosu na drugu sredinu da je to modernije, da ovo nije moderno. Imamo vrlo bogato jezičko naslijeđe, bogatu književnost, vrlo slojevitu historijski utemeljenu koja traje najmanje pet, šest vijekova. Sve to treba znati”, ističe profesor Jahić.
A kako znati, škola mora to sve prezentirati, današnji naši novinari, smatra profesor, nemaju vremena da uče ono što nisu učili svojevremeno i onda se to događaja.
“Nije jezik samo kad je u pitanju riječ, da li upotrijebiti tijekom ili tokom itd, da li je upitanju tisuća ili hiljada, nego je čitav jedan kompleks jezički, jedna kultura čovjekova, kultura naše zajednice i sredine je na vrlo skromnom nivou i nadamo se nekim boljim vremenima gdje će jezik bosanski biti na svome mjestu, gdje i treba da bude, jer je to vrlo slojevit, bogat jezik naslijeđen historijski, niko ga od nas nije izmislio, nego smo ga samo naslijedili, a mi profesionalci bavimo se njime, objašnjavamo, tumačimo, pokušavamo objasniti ali sve to ide vrlo teško zbog ovih naših nesretnih prilika.
U jeziku se sve ogleda, jezik je slika, mišljenje, jezik je ono što u nama postoji. Bez jezika mi nismo ljudi, mi smo kulturna bića, mi smo ono što jesmo”, pojašnjava Jahić.
Kompleksi su u pitanju kad je riječ o jeziku
Govoreći o važnosti jezika, nemoguće je ne primijetiti da se kroz jezik odražavaju i strahovi, ali su specifični i ne možemo ih nazvati strahovima, smatra profesor Jahić i tvrdi da je bolje nazvati ih dubokim kompleksima:
“Mi još uvijek bolujemo i kad kažem mi, ja ne uopćavam, nego kažem bolujemo od kompleksa nametnute niže vrijednosti, ne upotrebljavamo vlastiti jezik, vlastite svoje naslijeđene odlike i svoje vrijednosti, nego upotrebljavamo neki jezik koji ne ličini ni na onaj hrvatski tamo, ni na onaj srpski ovamo itd. Kompleksi su u pitanju kad je riječ o jeziku. Kompleks je rezultat zadnjih 50 do 100 godina naprimjer gdje je to sve bilo zaista potisnuto i vjerovatno treba proći neko vrijeme da sve dože na svoje mjesto.
U svakom slučaju nekog napretka ima da ne bi sve ispalo da je crno. Naš čovjek je napokon svjestan toga da mu je jezik bosanski, da je jezik Bosne, bosanski jezik. To je najvažnije i svjestan je toga da mu nije više nevolja da svoj jezik naziva drugim nazivima, nego svojim vlastitim. On to više ne čini, na kraju krajeva i nova generacija naše djece u školama ove praktično i ne znaju više za naziv srpsko-hrvatski, s tim da naglasim da se ne bimo pogrešno razumjeli bosanski jezik je otvoren jezik. I mi ovdje u nauci ne negiramo niti srpski, niti hrvatski niti crnogorski, samo što imamo negiranje sa drugih strana, što je poseban problem, ali su krivice na nama, najveće u Bosni, što ne umijemo da se organiziramo i da na pravi način predstavimo te naše vrijednosti koje naglašavam, nam je historija podarila u amanet, niko od nas nije zaslužan. Jedino bi trebao biti zahvalan svako od nas u svojim mogućnostima da čuva ono što je njegovo, da cijeni ono što je njegovo kako bi bio čovjek svijeta i Evrope. Ne može se biti svjetski čovjek, a da prekoračite preko vlastitog identiteta, to je apsurdno”, pojasnio je za Bosnainfo profesor Jahić.