Pozivi za glasanje stižu svima, kako živima, onima koji ne žive u vašoj zgradi pa i onima koji su umrli, a njima je svakako posebno, oni su tamo gdje nema nikad izbora, tako bi bar trebalo da jeste, ali uvjerit ćemo se več u to jednog dana, a srećom taj dan nije danas.
Gradovi Bosne i Hercegovine i to s posebnim fokusom na Sarajevo oblijepljeni su plakatima sa jadnim parolama, a poneki čak i bez njih, jer su se neki toliko izgradili da im ni to ne treba, pa kombiji ozvučeni izbornim porukama koji kruže po gradu, estradni “umjetnici” na trgovima sa letcima i poklon kesama u rukama nisu ništa drugo nego vrijeđanje zdrave pameti građana.
Vjerovatno misle da su baš svi koji su imali imalo pameti otišli iz Bosne i Hercegovine, a ovo što je ostalo i glasat će na izborima da je u rangu maloumnika. Malo su se prevarili, ima nas još koji primijetimo anomalije društva iako neznalice arlauču na svakom koraku.
Raširilo se svega, izborni akteri su ko hostese s lažnim osmijehom poredani ko naručeni na svakom ćošku grada u borbi za glasove molećljivim glasom gledaju u građane koji gotovo da više i ne reaguju na njih, a oni koji se zaustave budu uslikani i završe kao “podrška” na društvenim mrežama.
Za ove izbore naročito nisu bili dosjetljivi, jer su izabrali da građane pridobiju posebnim olovkama, rokovnicima, upaljačima, kalendarima, kačketima i naravno letcima sa svojim likom i pozicijom na koju pretenduju. Svima puna usta Bosne i Hercegovine, očuvanja mira i stabilnosti, a niko ne spominje konkretne programe, kako otvoriti fabriku ili gluho bilo vratiti firme iz stečaja, ideje kako nešto promijeniti ili ne daj Bože pokušati riješiti neki konkretan problem jedne lokalne zajednice ili grada.
Ne, senzacija je asfaltirati cestu u roku mjesec dana i pričati još pet dana kako su samo uspjeli tako brzo, a onda pukne voda, pa se asfalt razvali i opet ispočetka.
Niko od poznatih lica koje godinama gledamo da pošteno kaže da je zbog njega ili nje nastao problem, da bar jedna osoba preuzme odgovornost za neki propust, a ne da je uvijek neko tamo kriv tj. niko.
Ali se zato mikrofona uhvatio ko je stigao. Milorad Dodik je prvi počeo, a zatim su svi skontali da je baš to super i da je pjevanjem lakše doprijeti do većeg broja građana, pa su tako političke stranke snimile preizborne spotove. Neki su pokušali da prikažu kako su spretni u muzici pa su probali i da zasviraju.
Da li su zaista građani Bosne i Hercegovine dostigli nivo taloga od kafe koji ti zatreba samo jednom i kasnije ga baciš, pa da se tako tretiraju?
Činjenica koja posebno zabrinjava jeste da su upravo akteri koji pretenduju na pozicije zastupnika i kojekakvih delegata u državnim institucijama ponosni kako im se kampanja odvija, pa se na svojim društvenim mrežama hvale kako su pričali s građanima i dijelili im svoj promotivni materijal i kako je izborna kampanja uspjela, jer vrijedi svaka marka koje su uloži u letke, baner i cijelu promociju. Uspjeli su, sve su podijelili letke!
I ne znam ko je ovdje veći hudnik sva pamet što se izmakla, pa kolo vodi, ko već vodi, ili oni što nam se svima smiju u lice i lažu da će nam biti bolje ako baš oni dođu na vlast, ali eto samo da se ovi drugi izmaknu.
Cijela izborna kampanja svela se na međusobna prepucanja jednih protiv drugih, dok se ovi treći smiju pa ne upute novo saopćenje i tako u krug do 1. oktobra, kad je izborna kratka šutnja, jer je 2. oktobra glasanje, a već nakon 3. oktobra javljaju se ovi što pobijede sa svojim hvalospijevom, dok ovi što izgube ne krenu sa pričom o krađi glasova.
I prosto je nemoguće zakačiti silna videa, snimke, fotografije koje politički akteri objavljuju, a grehota je nekoga izostaviti, jer je toga toliko mnogo.
Jedino vlada može uzeti savršenu tintu i staviti je na dobar papir i učiniti tu kombinaciju bezvrijednom. Dovoljno je da ljudi znaju da su bili izbori. Surova realnost koja se zna i koristi: “Ljudi koji su glasali ne odlučuju ni o čemu. Oni koji broje glasove odlučuju o svemu”, govorio je nekad poznati sovjetski političar i diktator Joseph Staljin. Ko je pratio njegov lik i djelo zna kakav je bio, o državnicima se ne može ništa dobro reći, ostane tek poneka dobra misao rečena u nekom trenutku da se pamti.
I kako drugačije opisati cijeli ovaj cirkus koji nas snađe, nego bezvremenskim opisom naroda i vlasti iz djela “Tvrđava” velikana kakav je bio Meša Selimović:
“Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.
Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.
Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeraju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom”.