U ovom afro-islamskom sinkretizmu, maraboum, posuda za spremanje baraka (magijska spiritualna snaga), igra važnu ulogu. Prije islama, neka berberska plemena prihvatila su judaizam, ali najveći broj njih pripadao je afričkom hrišćanstvu. Moralna strogost donatista koju je pobijedio Augustine (354-430. p.n.e.) već se manifestovala u partikularizmu Berbera čija je glavna osobina bila izbor oblika religije koja se nikada nije tačno podudarala sa onom njihovih gospodara.
U Zapadnoj Africi situacija je bila drugačija. Idries Shah u svojoj studiji “Orijentalna magija” piše o Sudanu kao jednoj autohtonoj magijskoj cjelini. Senegal je podijeljen na miješane kultove, gdje se sudaraju hrišćanski krst i islamski polumjesec. Dalje ka jugu, afričke religije prepune naturalne magije i paganskih običaja postaju dominantne. U Gvineji, Liberiji, Obali Slonovače, Sijera Leoneu i u Beninu, preovlađuje sinkretizam.
Mandezi (Mandes) su islamizirani, ali se to ne odnosi na Bambare, Minianke i Seniufo. U nigerijskoj konfederaciji, afrički kultovi su moćni posebno religija Joruba, koja je postala jedna od najvažnijih ne samo u regionu, već i u Brazilu i na Karibima. Ekvatorijalna Afrika i jug koje su evangelizovali Portugalci i britanske i nizozemske protestantske misije, pretežno su sinkretički. Istočnim sinkretizmom među Bantuima dominira zastava Proroka. Alfonso Mela tvrdi da jugoistočna Afrika prosto buja od takozvanih religija “posednutosti” kakva je Yoruba.