“Nemoguće je Brazil, jedan tako prostran svijet, poznavati potpuno. Proveo sam otprilike pola godine u toj zemlji, i upravo tek sada znam, uprkos svoj revnosti za učenjem i putovanjima, koliko mi još nedostaje za jedan stvarno potpuni pregled tog ogromnog carstva i kako bi čitav jedan život jedva bio dovoljan da bi se moglo reći: ja poznajem Brazil. Po svojoj etnološkoj strukturi, da se desilo da je preuzeo evropsku zasljepljenost nacijama i rasama, Brazil je mogao da postane najpodjeljenija, najzavađenija i najnemirnija zemlja na svijetu.
Na naše najveće iznenađenje, da se primijetiti da sve ove rase koje se bojom razlikuju, žive u savršenoj slozi zajedno i, uprkos svom različitom porijeklu, takmiče se jedino u ambiciji da ukinu posebnosti kako bi, što je moguće brže, postali potpuni Brazilci, jedna nova i jedinstvena nacija.
Brazil je problem rasizma, koji je razorio naš evropski svijet, doveo na najjednostavniji način do apsurda: tako što je njegovu navodnu važnost jednostavno ignorisao. Brazil mi izgleda kao jedna od najuzornijih i stoga najprivlačnijih zemalja na svijetu. To je zemlja koja mrzi rat i, još više, ona ga takoreći čak i ne poznaje.
Zbog toga u egzistenciji Brazila, čija je želja jedino usmjerena ka izgradnji mira, počiva jedna od naših najvećih nada u buduću civilizaciju i oslobađanje našeg mržnjom i ludilom opustošenog svijeta. Međutim, gdje moralne snage djeluju, naš zadatak je da to djelovanje ojačamo. Gdje god da u ovom našem unezvjerenom vremenu na novim prostorima vidimo nadu u novu budućnost, naša je dužnost da ukažemo na tu zemlju, na te mogućnosti.” – piše on.