Po završetku studija režije, u Wroclawu osniva “Teatar laboratoriju” kao svojevrsni poligon za proučavanje scenskih umjetnosti.
Kao plod njegovog dugog i višegodišnjeg rada sa probranim “posvećenim” glumcima bila je studija “Ka siromašnom pozorištu” koja je radikalno uticala na pozorišnu historiju druge polovine XX vijeka.
Grotowski, naprosto, ponovo otkriva stari smisao rituala i metafizičke posvećenosti učesnika u dionizijskim svetkovinama antike.
Fokusirajući se posebno na odnos glumca i gledaoca, Grotowski je smislio čitav sistem pravila „siromašnog pozorišta“ kojim bi, prema njemu, trebalo da se bave svi ljudi na planeti.
„Siromašno pozorište“ postoji na bilo kojem mjestu, u svakoj kući, na ulici, konačno i u teatarskim zgradama.
Radeći sa svojim omiljenim glumcem Richardom Cheslakom, čudesnih psihofizičkih sposobnosti, napravio je nekoliko izuzetnih predstava, vrlo maštovite scenografije.
U predstavi “Kardian” (1962) publika je bila smještena u veliki psihijatrijski krevet, u “Faustusu” (1963) publika i glumci su sjedili jedni naspram drugih za drvenim stolom, a u predstavi “Apocalypsis cum Figuras” (1968), po motivima Biblije, Dostojevskog i T. S. Eliota, publika i glumci su bili izmiješani na praznom prostoru scene.
Ideje Grotowskog uticale su na mnoge reditelje modernog i postmodernog teatra od Eugenija Barbe, preko Schechnera i “livingovaca”, do teatara “Derevo” i “Complicite”.
Bio je gost na prvom Bitefu.
Umro je 1999. godine u italijanskom gradu Pontederi.