Gimnazija ga nije mnogo zanimala, već se od malih nogu usredsredio na svijet filma, obližnje industrije snova u Hollywoodu.
Počeo je da radi u jednom lokalnom videoklubu. Tu je gledao na hiljade filmova tzv. B produkcije i ubrzo poželio da sam režira jedan takav.
Napisao je scenario za “Ulične pse” (1992.), za koji se, srećom, zainteresovao poznati glumac Harvey Keitel i ponudio ga producentu Lawrenceu Benderu.
Tako je Tarantino uspio da snimi svoj prvi film, koji će gotovo preko noći postati pravi klasik.
On u sebi sadrži mali omaž hongkonškom akcionom filmu i inauguriše satirično ultranasilje kao novi žanr u Hollywoodu.
Tarantinovski grubi i duhoviti dijalozi izdanak su “tvrde škole američkih krimića” Hammetta, Chandlera i Spillanea, a neobična fragmentarna dramaturgija i temporalni rezovi su njegov izum.
U historiji filma, nikada prije njega se nije radilo o istinskom filmskom geniju koji već sa prvim ostvarenjem pomjera granice tradicionalnog filmskog izraza, izuzev možda u slučajevima Orsona Wellesa iDavida Lyncha.
Tarantinovi scenariji “Prava ljubav” i “Rođene ubice” učvrstili su mu poziciju holivudskog filmskog inovatora.
Pravu svjetsku slavu doživio je sa svojim najboljim ostvarenjem, filmom “Petparačke priče” (1994.), sa Johnom Travoltom, Samuelom L. Jacksonom, Bruceom Willisom i Umom Thurman u glavnim ulogama.
Za ovaj film dobio je Oscara 1995. godine kao najbolji scenarista.
Poslije gorepomenutih filmova, Tarantino je postao filmski “džin” o kojem se neprekidno pišu studije i čije se djelo izučava poput “nove biblije ultranasilja”.
Glumio je manje uloge u filmovima “Spavaj sa mnom”, “Od sumraka do svitanja”, “Četiri sobe” itd. u kojima se iskazao kao zanimljiv glumac.
Za film “Đangova osveta”, koji potpisuje i kao reditelj, Tarantino je 2012. godine ponovo osvojio Oscara za najbolji scenario, čime je samo potvrdio svoju reputaciju u Hollywoodu.