Ukrštaju se u onom restoranu „kod gazda Fehre“ gdje su prije neki dan, u najboljoj tradiciji bosanskog gostoljublja, ugošćeni crnogorski navijači.
Piše: Boro Kontić za Gradski.me
Gazda Fehro, Fahrudin Mešković, je prije rata bio autoprevoznik. U prvim godinama poslije rata otvorio je mali gril s piletinom, odmah uz cestu koja Lašvanskom dolinom vodi ka Vitezu i Travniku. Srednja Bosna. A onda je sreća htjela da jednog dana tu stigne ekipa tada kultne emisije Federalne Televizije .Autor emisije je bio Nisvet Džanko, rođen 1963. negdje baš u septembru. Bio je profesor geografije.
Oni koji vjeruju u seobu duša, za Nisveta Džanka bi ustvrdili da je u bivšem životu bio Indijanac. Izgledao je kao onaj robusni a impresivni Indijanac iz filma „Let iznad kukavičjeg gnijezda“. Dočim je ispod te pojave bilo ono što bi se moglo sažeti njegovom izjavom: „Na mene do sada ni u jednoj avliji cuko nije skočio.“
A bilo je prilika. S kraja na kraj Bosne, po selima, zaseocima, avlijama…češće nenajavljen, nego najavljen. Putovao je, snimao, razgovarao…
Svoju prvu emisiju je snimio u gradiću Kalesija. Poslije je pričao: „Odmah su se javili neki književnici i rekli da sam ocrnio Kalesiju, pa i bošnjački narod. Odgovorio sam im da bih, da sam znao da postoje književnici u Kalesiji, čitavu emisiju njima posvetio. Ja sam Kalesiju prikazao kakva ona jeste, nisam začešljavao stvari“. Ni svoju kosu, indijanski dugu, Nisvet nije „začešljavao“, nego ju je vezao u nemarni „rep“.
Džankova emisija se razvila iz jedne reportaže čiji je cilj bio pronaći Aljuš Muslija, alijas Hari Džekson, predratnog kinoamatera, u skoro cijeloj Jugoslaviji poznatog zanesenjaka koji je snimao kaubojce.U Fehrin restoran Džanko je stigao kao autor već iznimno popularnog dokumentarnog serijala. Snimao je tom prilikom emisiju o kalesijskom Radiju Feral.
Ovi su ga odveli u Lašvansku dolinu gdje su upriličili čuvene Kalesijske zvuke i sazliju Ibru Mršića, poznatog po daru improviziranja narodnih doskočica. U Fehrinom restoranu je snimljena i proslava dočeka 2003. godine. I jubilarna, stota emisija je, jula 2004. snimljena ovdje. Za tu je prigodu veliko kukuruzište nakon obeštećenja vlasnika, pretvoreno u livadu.
Tu su se stekli likovi kakve smo onomad vidjeli u Karanovićevom filmu „Miris poljskog cveća“ (u kojem se pojavljuje i pomenuti Hari Džekson ). Bilo je i borbe bosanskih pijetlova. Takmičenje je u stilu kauboja, sa šeširom i tompusom, otvorio tadašnji premijer Federacije BiH, Ahmet Hadžipašić.
Posebno su se istakli „horozi iz Klokotnice“ kojima će kasnije biti posvećena posebna emisija. Bilo je i motorista, i svirača izvorne narodne muzike, i samozvanih vidovnjaka, i bikova šampiona, i njihovih ponosnih vlasnika, i pjevačkih zvijezda koje čekaju svojih pet minuta slave, te znatiželjnika svih fela, uglavnom… dobronamjernika. U to su vrijeme nastali (ne znam da li su još uvijek na meniju Fehrinog restorana) „Džankini ćevapi“.
O tome kako je Nisvet Džanko komunicirao sa likovima koje je otkrivao na svojim putovanjima po Bosni i Hercegovini, kako je uspijevao da izmami bisere na kojima bi mu pozavidjeli knjiški kulturni antropolozi, etnografi, etnolozi, folkloristi… itd, neka ovdje posluži jedna skica zabilježena u Olovu.
Iznad Olova ima jedna stijena koju zovu Memagina. U čaršiji je Džanko čuo da je stijena nazvana po nekom Memagi koji je nekada davno sa nje skočio. Uputio se potom Džanko do obližnjeg sela Memagići. Pokucao na prva vrata. Dalje ću da citiram samog Džanka:
„Izađe čovjek, ja ga pitam: Je li istina da se stijena zove tako zbog toga i toga, a on mi samo kaže: Sačekaj da se obujem… E, gledaj, ovo selo se zove Memagići, mi smo svi Memagići i ova stijena je dobila ime po nama. A to što su ti rekli u Olovu, nije istina.
Ovako je bilo: ja sam pao sa stijene kad sam bio mali, u amidže mi junica pala, i jedan partizan kad su ga četnici gonili. To su tri slučaja kad su padovi u pitanju. I kraj priče.”
A ovakvih je sjajnih slika koje savršeno sažimaju historiju, folklor, psihologiju…u emisiji bilo u antologijskom obimu.
Nisvet Džanko umro je 2012. samo nekoliko dana nakon, činilo se, uspješno obavljene transplantacije jetre. Od embolije pluća, u medicini poznate kao plućni infarkt. Slijedili su mnogobrojni nekrolozi, čak je njegova matična televizija ustanovila i nagradu za TV dokumentarac pod njegovim imenom. Deset godina kasnije nagrada je, kako to ovdje često biva, presahla.
Nisvet Džanko se još uvijek pamti. A ono po čemu se još uvijek nepogrešivo evocira je „Džankova košulja“. Sve, skoro 300 emisija, u gotovo deset godina, snimio je pojavljujući se pred kamerom u crveno-crnoj kariranoj košulji. Tek je nakon prve tri epizode, u montaži shvatio da je svaku snimio u istoj košulji. Košulju je kupio u Danskoj (u protuvrijednosti od 10 bh konvertibilnih maraka) gdje je bio u posjeti familiji.
Kad vam se kaže da je Nisvet Džanko rođen u Foči, i podsjetite li se šta se devedesetih prošlog vijeka desilo sa Bošnjacima u Foči, jasno vam je otkud Džankovi u Danskoj. Zapravo shvatite da su oni od onih sretnijih fočanskih Bošnjaka jer su uspjeli izmaći krvavim posljedicama genocida.
Nisvet je košulju na koncu poklonio gazda Fehri. Da li su je vidjeli i navijači iz Crne Gore, ne znam. Ako su je vidjeli, da li su se zapitali čija je ta košulja? U svakom slučaju, košulja sretnog čovjeka nije. Mislim pri tome na onu bajku gdje na smrt bolestan kralj saznaje da mu pomoći može samo košulja sretnog čovjeka.
Te krenu dvorjani u potragu. Kad najzad nađu čovjeka koji pjeva i kaže da pjeva jer je sretan ispostavlja se da on nema košulju. Nema, naime, ništa. Osim sunca nad sobom koje u Bosni nepogrešivo zovu „sirotinjskom majkom“. Nema, dakle, košulje sretnog čovjeka, a naročito je na Balkanu nema.
Ali, eto, ima dobrih ljudi, i ljudi koji u ova sumorna vremena dragocjeno iskrsavaju u takozvanim pozitivnim pričama kakva je ova sa crnogorskim navijačima i gazda Fehrom. Baš u skladu sa nazivom kultne emisije čiji je neponovljivi autor bio Nisvet Džanko. Zvala se „Pozitivna geografija“.