Melodija ove pjesme doista se izvodi kod svih spomenutih naroda, ali etnomuzikolozi tvrde da je najvjerovatnije perzijskog podrijetla. Godine 2003. pojavio se dokumentarni film bugarske autorice Adele Peeve “Čija je ovo pjesma” u kojem autorica pokušava pronaći prave autore pjesme “Red Hair”. Istraživao je i proputovao sve navedene zemlje, gdje su ljudi tvrdili da pjesma potječe iz njihovog kraja.
U nekim zemljama ova pjesma ima gotovo nacionalistički karakter, jer je tekst dosta promijenjen u odnosu na onaj koji poznajemo u Srbiji. Pedantni istraživači idu čak toliko daleko da pjesmu smatraju keltskim podrijetlom, jer je “Red hair” zapravo “crvena kosa” kakvu su imali došljaci sa sjevera. U izvrsnom eseju na temu ove pjesme teoretičar kulture Teofil Pančić piše sljedeće:
“Adela Peeva je krenula tragom melodije koje se sjeća iz djetinjstva, ali ne zna njeno porijeklo.
Neću vas mučiti neizvjesnošću: riječ je o pjesmi kod nas poznatoj po uvodnom stihu “Imaš plavu djevojku, zar ti je žao?” Nastavite pjevušiti u sebi. Elem, jer pjesma “vuče” na Orijent, Peeva ide u Istanbul; tamo joj sugovornici lijepo objašnjavaju da je to stara turska pjesma, ilustrirajući to starinskim filmskim snimkama. Bugarka, međutim, nije zadovoljna odgovorom, te odlazi u Grčku: na Lezbosu joj domaće djevojke načičkane ispred krčme odmah strastveno objašnjavaju da je to stara grčka pjesma, što joj odmah demonstriraju, vokalno i instrumentalno, uz prigodne psovke negativaca koji tipiziraju ekskluzivnu grčku baštinu.
Radoznala Peeva zatim odlazi u Albaniju gdje je – pogodite! – već prvi prolaznici na kakvom sajmu objašnjavaju da je riječ o staroj albanskoj pjesmi koju pjeva izvjesna Tereza iz Korče. A možda nije turski? – provocira Peeva. Oni, sve, mora da su nam Turci uzeli! A Grčka? Pa ni riječi! A srpski? Glupost, takvu pjesmu Srbi nikad nisu mogli napraviti. Zašto ne bi? “Srbi su narod bez tradicije”, objašnjava jedan nadobudni bata.
Zna, proučavao je problem na Sorboni, pretpostavljam. Peeva pronalazi dotičnu Terezu, koja potvrđuje sve – nastanak pjesme posebno – izgovarajući usput mali solilokvij pred kamerama o neusporedivim vrlinama albanskog naroda “kao takvog”… Sofijski filmski antropolog zatim putuje u Sarajevo gdje, doista, saznaje da je u ovoj našoj priči na trakavici zapravo riječ o staroj bosanskoj pjesmi: ovoga puta možemo čuti čak dvije verzije, “svjetsku” sevdalinku (“Oj djevko, Anadolko”) i vjersku kasida o Allahovoj veličini.
U Makedoniji autor nalazi novu verziju iste pjesme u derviškoj tekiji, ali i kod pravoslavnih Makedonaca (tamo se zove “Paca Drenovčanka”). Reditelju nije bilo mrsko otići u te slavne Drenovce, pronaći tragove davnog života te slavne Pacine ljepotice… A onda – Vranje! Ciganski/romski dernek na Đurđevdan, živopisni starci iz Cigan-Male koji se kunu da su Koštanini unuci osobno i osobno, mladi i nadobudni pravoslavni pop koji se žali na “ciganizaciju svega postojećeg” iz naše Srpska tradicija, uključujući i lajtmotivske pjesme ovog filma, za koju je općepoznato i znanstveno dokazano da je – nikad ne biste pogodili – stara srpska pjesma iz vranjskog kraja. Što pop i društvo osobno pokazuju.
Prelijepo pjevaju, zaista. A onda se Adela opusti s nekim uglednim Malovarošanima u nekoj vranjskoj mehaničari, i sve ide dobro i dobro dok im ne pusti njihovu “svetu” pjesmu u obliku bosanske kaside: svi zgroženi ustaju od stola i odlaze, spominje se provokacija, špijuni, što vi zapravo hoćete, imate li dozvolu za snimanje, psovanje, naguravanje… umalo je došlo do batina. Preživjevši nekako Vranje i tamošnje Čvoroviće, Adela P. vraća se u dom, gdje svoju turu završava na „narodnom zboru“ podno planine Strndža – onaj tamo vašar, ali je vrlo sličan ravnogorskom Woodstocku, njezin vodič čak nosi vrh trešnje na dernek! – gdje se Adele Provocateur prijeti kamenovanjem jer se usudila pitanjem demantirati “bugarskost” naše pjesme: jedan čika violinist želi prebiti i ubiti sve koji kažu da je to turska pjesma, grupa mladih motorista -bajker krvavih očiju objašnjava da je to sveta pjesma bugarskih ustanika, o “relikviji”, usput filozofirajući kako sve Cigane i Turke treba pobiti, kako oni koji nisu Bugari zaslužuju ići “pod nož”. ..
I tu završava ovaj briljantni filmski esej o banalnosti mržnje“, nadahnuto piše Pančić.
Pjevačica Danica Obrenić snimila je srpsku verziju ove pjesme 1966. godine.
Imaš crvenu kosu, djevojko
“Plava kosa, djevojko, imaš to.Žališ li?”
“Aman, da ga žalim,Ne bih ti ga daoti si taj koji će ih zeznuti!”
„Bijelo lice, djevojko, imaš.Žališ li zbog toga?”
“Aman, da ga žalim,Ne bih ti ga daoda me ti poljubiš.”
„Dušo, curo, imaš to.Žališ li zbog toga?”
“Aman, da ga žalim,Ne bih ti ga dao.