Kolumne

HISTORIJA BALKANSKE MUZIKE KROZ PJESME Voljelo se dvoje mladih

Pjesma "Voljelo se dvoje mladih" poznatija kao "Žute dunje" danas se smatra najpopularnijom pjesmom sevdalinke.

FOTO: ILUSTRACIJA/UNSPLASH
FOTO: ILUSTRACIJA/UNSPLASH
Ilustracija

Nedavno je turski redatelj Sali Saliji snimio dokumentarni film “Sevdalinka” u kojem traga za svojevrsnom alkemijom duše pjevača sevdalinki. Po svojoj sudbini na Balkanu starogradske pjesme se na neki način mogu porediti sa onima iz sevde. Iako se radi o dva različita fenomena World Musica, važno je istaknuti da su neke sevdah pjesme, poput pjesme “Voljelo se dvoje mladih”, prihvaćene kao starogradske pjesme na cijelom ex-ju prostoru.

Popularni autori poput Himze Polovine, Zaima Imamovića ili Nedžada Savkovića definirali su glazbeni žanr sevdalinke. Khimzo Polova, kultna ličnost sevdalinke, čija je biografija posebno zanimljiva analitičarima popularne kulture, proslavio se interpretacijom pjesme “Volelo se dvoje mladih”.„Sevdalinka je uistinu tragična i univerzalna umjetnost čiji je samo mali dio izražen kroz pjesmu.

Njegov ljubavno-melankolični sadržaj stalno je u dosluhu s metafizičkim i mističnim. Vrti se između ljubavi i smrti, poput grčkog tragičnog epa. Sama riječ sevdah dolazi od arapskog izraza Sawda, što u prijevodu znači “crna žuč”. Grčki izraz za crnu žuč je “malaine khole”, a prema Aristotelu, ona je odgovorna za sva bolna, depresivna raspoloženja. Odatle i izraz “melankolija”. Sevdalinka je melankolična ljubavna pjesma, najčešće u središtu tragične priče o osujećenoj ljubavi, po podrijetlu pjesma karakterističnog slavensko-orijentalnog duhovnog prijelaza, a po društvenom okviru izrazito urbana umjetnost balkanske (najčešće bh.) ) grad iz turskog doba. Prema riječima jednog bosanskohercegovačkog povjesničara umjetnosti, sevdalinka je “gradska ljubavna pjesma viših aristokratskih i trgovačkih krugova muslimanskog stanovništva i njihovih pravoslavnih i katoličkih klijenata”.

Sevdalinka se često vezuje za gradove Mostar i Sarajevo. Taj društveni kontekst vidimo već iz toponima i imena likova: Miljacka i Bembaša, Kovači i Sarači, mostarske mahale, Šeher kraj bistora Vrbasa, ali i Adem-aga, Latif-aga, Suljagina Fata, Fazlagića Zlata, Braća Morići i tu se pojavljuju sijaset.slični likovi koji neodoljivo dočaravaju atmosferu prošlih turskih vremena. Malo je pisanih tragova o nastanku sevdalinke. Jedan od najranijih je putopis s početka 17. stoljeća jednog Talijana koji ukratko kaže da je prolazeći kroz Bosnu boravio u Visokom gdje je slušao neke tužne pjesme tamošnjeg naroda, koje su ga činile melankoličnim i razdražljivim. U Erlangenskom rukopisu iz prve polovine 18. stoljeća imamo bogata svjedočanstva o lirskoj i epskoj muzici Balkana, koja uključuje zabilježenih 47 sevdalinki. U pismu splitskog kneza mletačkim vlastima iz 16. stoljeća o slučaju zabranjene ljubavi između kršćanske djevojke Mare Vornić i muslimanskog mladića Fadila spominje se prvi zabilježeni tekst jednoga. Ovaj stvarni događaj datira iz 1574. godine. Danas se, međutim, prvom historijski zabilježenom sevdalinkom smatra Bolest Muje Carevića, koja datira od prije oko 100 godina, otprilike 1475. godine, a koju su pjevali Bosanci na carigradskom dvoru.

Pročitajte još

Posvećena je tragičnoj ljubavi sina sultana Mehmeda Atiha, Muje, i žene turskog vojskovođe i pjesnika Mahmut-paše Angelovića. Inače, što je posebno zanimljivo, a svjedoči o širokoj recepciji sevdalinke kao jedne od njih na cijelom „zapadnom Balkanu“, istu pjesmu nalazimo u Vukovoj antologiji srpske ženske (lirske) poezije. Tradicija pjevanja sevdalinki je posebna priča. Sevdalinka je po svojoj prirodi usmena umjetnost, a sve što je sačuvano do danas sačuvano je usmenim putem, obrazovanjem generacija pjevača koji su prenosili staru glazbu iz jednog doba u drugo, čije su osnovne melodijske i tekstualne karakteristike, sve do 20. stoljeća, malo se promijenilo.. Pjevač sevdalinki nije “interpretator” u nekom banalnom pop smislu te riječi, njegov “etos” zahtijeva snažnu posvećenost koja ponekad graniči s okultnim. Sebe vidi kao svojevrsnog čuvara i prenositelja Svetog Grala. Čin izvođenja sevdalinke je za pravog pjevača čin posvećenja u ezoteričnu tajnu. U Dvornikovićevoj Karakterizaciji Jugoslavena nalazi se sjajan opis te ezoterične suštine pravog pjevanja sevdaha.

Prema Dvornikovićevoj priči, znatiželjni stranci u Sarajevo su došli između ostalog i zato što su čuli za velikog pjevača sevdalinki kojeg su htjeli čuti. Kad ga sretnu na večeri, zamole ga da im otpjeva pjesmu. Ovaj oklijeva, pokušava to izbjeći pod svaku cijenu. Na kraju sve prođe i on ne pjeva tu pjesmu. Kad ga je netko upitao zašto nije udovoljio želji tih znatiželjnih stranaca, odgovorio je: “Nisam mogao”. Tu se vidi da ova pjesma nije neki estetski ukras i dodatak životu kako se to često shvaća, već stvar najdublje osobne odanosti i fanatičnog opredjeljenja. Izvođenje pjesme pred strancima može biti vrlo neugodno za pjevača, jer kao i glumac, svoju umjetnost doživljava kao snažno priznanje i samoizlaganje.

Za pjevača mora postojati kontekst u kojem pjevanje uopće ima smisla, to je potpuno intiman i osoban čin, poput vođenja ljubavi. Jedan od najvećih bardova sevdaha, doktor Himzo Polovina, odlično je objasnio što je sve u pitanju za pravog pjevača i interpretatora sevdaha: “Nije dovoljno pjesmu ispravno otpjevati. Ima još nešto. Treba prodrijeti u unutarnje tkivo. pjesme. Pjesma ima svoje slojeve poput Majdana. I svaka pjesma, pa i ona najlošija, ima svoj štih, kao što ga imamo ti i ja. Morate znati kako prodrijeti do tog crijeva. Morate željeti prodrijeti. Kada se baviš tom ‘geologijom’ ili tom ‘anatomijom’, i kada ti uđeš u pjesmu i pjesma uđe u tebe, i kada takvu pjesmu pustiš drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije samo pjesma za zbog pjesme, ali više od toga. Dakle, pjesmu treba ‘donijeti’.“ Duboka tragedija, epski zamah i snaga čine ovu pjesmu uistinu univerzalnom. Iako je bogata društvenim i političkim toposima, vanjskim biografskim utjecajima gdje polazi od konkretne osobe ili povijesnog trenutka kao predloška, ​​pjesma kroz ljubavnu tragediju uvijek neodoljivo teži metafizičkim visinama. Kao što traži pravog pjevača, traži i pravog slušatelja. Kao što pjevač kroz razne slojeve sevdalinke, kao kroz majdan, traži puteve kako bi došao do njene metafizičke srži-supstrata, tako i slušatelj pronalazi razne slojeve tog duhovnog majdana. Sevdalinka se najčešće čuje u ključu njenog orijentalnog zvuka. Međutim, to je tek početak putovanja. Stihovi tih pjesama samo dodaju pravi element tragedije. Himzo Polovina je znao odabrati pjesmu koju će izvesti zbog ljepote jednog stiha. Pjesmu “Voljelo dvoje mladih” otpjevao je mostarski psihijatar, pjevač i nasljednik sevdalinke – dr. Himzo Polovina.

Ova renesansna osobnost umnogome spaja tumača i stvaratelja ove muzike. Na Himzinim interpretacijama sevdalinki stasale su generacije poslijeratne Jugoslavije. Himzo je pjevač mostarskog sevdaha koji je drugačiji od onog „kontinentalnog“. U njoj ima mnogo više mediteranskog i južnjačkog nego, recimo, u pjesmama tuzlanskog, sarajevskog ili banjalučkog kraja. Uz osnovna melankolična, bogumilska i istočnjačka obilježja koja ima svaka sevdalinka, “mostarski zvuk” pulsira svojim vezama s primorjem i mediteranskom Hercegovinom u kojoj se kristalizira rijedak spoj islama i mediterana. Posebno je zanimljiv politički angažman Himze Polovine.

Danas se o tome, čak i od njegovih štovatelja, malo može čuti, ali Hizmo Polovina je početkom sedamdesetih bio član tajne oporbene organizacije Mlada Bosna. Okupljao je uglavnom ljude antikomunističke orijentacije s elementima muslimansko-bošnjačkog nacionalizma. Prema jednom tumačenju, planirali su čak i atentat na Tita. U istoj skupini bio je i Alija Izetbegović, kasniji predsjednik Bosne i Hercegovine. Mnogi su završili u zatvoru, među njima i sam Izetbegović, dok je Himzo Polovina igrom slučaja izbjegao tu sudbinu. Ne može se sa sigurnošću reći kako, ali postoji priča da je J. B. Tito inzistirao da mu se Polovini progleda kroz prste “zbog lijepog glasa”.

Izvan ezoteričnih krugova štovatelja i interpretatora izvornog sevdaha, kako u popularnoj, tako i u rock glazbi, različiti autori, ovisno o vlastitim snagama i mogućnostima, vodili su kontinuirani dijalog sa sevdalinkom. Od autentičnog genija Branimira Štulića, koji je cijelo vrijeme bio pod njezinim snažnim utjecajem, a koji je ne samo obradio neke od najljepših pjesama tog žanra, već je strukturu i melodiju sevdalinke organski ugradio u vlastitu melodiju, preko sjajnog gitarista Vlatka Stefanovskog, koji je u specifičnom spoju rocka i izvornog, uglavnom makedonskog sevdah-zvuka stvorio nezaboravne ugođaje, sve do Gorana Bregovića, koji je uz sjajan aranžman Žutih dunja u Kenovićevom Kuduzu upakirao izvornu balkansku glazbu, posebno u potonjoj suradnji s Emirom Kusturićem, u svojevrsni cirkusko-kafansko-ciganski orgijazam, nudeći zapadnjačkom politički korektnom pogledu na svijet sliku plemenitog, “duševnog” i “strastvenog” divljaka, kao ultimativnog lika Balkan” – piše na stranici posvećenoj sevdahu.

Voljelo se dvoje mladih

Voljelo se dvoje mladihšest mjeseci i godinukad su htjeli da se uzmu, da se uzmuaman, aman, dušmani im ne dadoše

Razbolje se lijepa Fatmajedinica u majkezaželjela žute dunjeoh aman, aman, amanžute dunje iz Stambola

Ode dragi da donesežute dunje carigradskevrijeme prošlo, al’ ga nemaoh aman, nit’ se javlja, niti dolazi

Dođe dragi sa dunjamanadje Fatmu na nosilimadvjesto dajem, spustite jetrista dajem, otkrite jeda još jednom Fatmu ljubim ja.

Prihvati notifikacije