Na putu ka boljem sutra, često zaboravimo šta je za nas istinski bolje. Nismo mi generacije Bogom dane, pitanje da li sunce tuđeg neba bolje i ljepše sija, mučilo je hiljade generacije i prije nas, a sigurno će i one poslije nas.Nesretnici koji su odrasli sa pričom o Jugoslaviji i nekim prošlim i sretnijim vremenima, a ta vremena nisu ni okusili, već samo iz priča “znaju” kako je tada bilo, u svojoj glavi idealiziraju mladost svojih roditelja, a u tim aluzijama zaborave proživjeti vlastitu mladost. Onda oni glavom bez obzira bježe u tuđinu da bi pokušali živjeti mladost roditelja.
Brojne generacije na ovom nesretnom Balkanu su žrtvovale svoj život, zarad boljeg života svoje djece, i kako god se okrenemo, i ta djeca nisu dobila bolji život, već priliku da se i oni žrtvuju za njihovu djecu. Elem, borimo se za bolje sutra našoj djeci, a u žurbi života nismo ni na sekund razmislili šta znači “bolje”.
Tu je još jedna kvaka, ili što bi braća Englezi rekli “catch”. Individualna borba za bolje sutra jednog pojedinca ne može doprinijeti boljitku kolektiva, a bez boljitka kolektiva individualna pobjeda je poraz kolektiva. To vam je kao ono kada jedan mete, a petorica prljaju, pa ovaj hudnik ne može da namete, koliko petorica mogu da zaprljaju.
Činjenica je da u trenutnoj postavci država na našim prostorima, mladi ne dobivaju prilike i mogućnosti kakve dobivaju na Zapadu, pa onda kada taj isti Zapad našim mladim i pametnim ljudima pruži enormne mogućnosti, naše vlasti se busaju u prsa i hvale “evo ga naše gore list”. Pa gdje vam je gore list bio kada je iz dana u dan slao upite, mailove i prijave na konkurse i svaki put dobivao odbijenice ili kada nije mogao dobiti zaposlenje zato što se mjesto čuva nečijem sinu? Na ovo pitanje već decenijama čekamo odgovor, pa se “gospodo” vladari nadamo da ćete se u doglednom periodu udostojiti da nam dostavite odgovore. Unaprijed hvala.
U dugom i mukotrpnom razmišljanju, dolazimo do jednog zaključka. Napuštanje domovine je teška odluka, krenuti život ispočetka je još teže. Radi se samo o postavljanju prioritet. Da li smo spremni biti građanin drugog reda u nekoj Njemačkoj, Austriji, Holandiji, Australiji i Americi? Da li smo spremni žrtvovati svoju djecu istim tim društvima, koji ih nikada neće prihvatiti, jer će uvijek biti neko ko je došao? Da li smo spremni raditi smjene po 10-12 sati da bi si mogli osigurati normalu i sigurnost? Da li smo spremni na sve to, a najvažnije pitanje je da li smo spremni krenuti u novi život upravo ovdje, krenuti u promjenu sopstvenog društva, da li smo spremni boriti se za ovo što je NAŠE? Ta borba je sigurno najteža, a samo možda najisplativija.
Dame i gospodo, nek nam je Bog na pomoći.