Dan nakon Sarajevo Film Festivala, nekada je to bila nedjelja, a posljednjih godina subota, jer festival traje dan kraće, najdepresivniji je ljetni dan u gradu. Ko je na bilo koji način involviran i imao je dodira sa SFF-om zna o čemu pričamo.
Festival je to vrlo specifičan i na njega se također može gledati kao na jednu vrsta izbjeglištva. Bijeg od presurove realnosti konstantnog ponora, gdje tokom osam dana grad ispliva i postane nešto što odavno više nije.
“Što je značajniji i veći osjećaj nade u jednom trenutku, to je razočarenje dublje i izraženije”, dalje veli Savić, inače jedan od globalno najuspješnijih ljudi iz javnog života predratnog Sarajeva.
Isto je i sa SFF-om. Što je veće oduševljenje tokom tih osam dana, kritičnije je kada se ugase svjetla pozornice, smotaju kablovi i crveni ćilim te počne svakodnevnica u kojoj nema Aleksandra Hemona i Saše Savića i koja neće ponuditi bend na čiji će se koncert za 20 godina hrliti kao što neku noć poželjelješe čuti “Major”.
Problem s fenomenom SFF-a jeste upravo ta konstantna potreba da se ovaj grad učini predratnim i nekako većina drugih sadržaja bude tempirana za jedini period kada Sarajevom hodaju ljudi što su prije 20-30 godina zauvijek otišli i, tako se barem predstavlja, ponijeli sa sobom svu kreativnu energiju.
I šta treba sada? Napraviti sadržaj koji će evocirati uspomene i zadovoljiti njihovu i sentimentalnu potrebu onih koji su ostali.
U tome ne bi ništa bilo sporno, da ne odražava suštinsku nemoć vlastodržaca, besperspektivnost, nepostojanje ideje i strategije o budućnosti i napretku, predanost sentimentima u odnosu na razvoj.
U tom kontekstu jedna od najljepših priča ovoga festivala jeste film “Totally Sarajevo” Nenada Đurića koja se bavi našim glavnim gradom ali kroz prizmu nečega što nije bilo prije 35 godina. Ne Top liste nadrealista i New Primitivesa nego grupe Skroz koja je kreativni vrhunac doživjela skoro. Đurić priča priču o sadašnjosti, o nečemu što postoji i što je tu, priču autentičnog sarajevskog benda i njegovog frontmena što čini “polovinu najkreativnijeg dua u gradu” Adnana Šarana.
Bilo gdje na svijetu Skroz bi doživio planetarnu popularnost, ali jednostavno i nažalost nastao je i traje u okolnostima koje ne dozvoljavaju novog Emerika Bluma. Skroz nije imao nesreću da bude izbjeglica, pa da se snalazi po svijetu i postane Saša Savić. Ali daleko od toga da je imao ikakvu sreću.
I to je ustvari pitanje za razmišljanje, da li smo mi ovdje toliki levati i da li stvarno nema potencijala za nove saviće i hemone ili je to zato što živimo u vremenu kada je posađen korov, gdje je fokus na ljepšoj prošlosti i u bjesomučnoj potrazi za izgubljenim dijelom sebe, vlastitog identiteta i ljubavi.
I da li je stvarno otiš’o svak’ ko valja, pa dođe osam dana kada je festival? Je li to skivena poruka, da se samo tada treba živjeti ovdje? Je li mora Solumun samo kad je festival, a poslije će Alen Islamović da ordinira? I da se sjećamo kako nam je lijepo bilo kad je Brega bio u naponu snage…