I ne smiješ prestati vjerovati u sebe. Iznova se rodi. Jedom se umire ali se može roditi više puta.
Negdje na drugoj godini studija zapalila sam prvu cigaretu. I danas, a decenije su prošle, konzumiram cigarete.
Šta me u iznova vratilo u onu noć, posljednju noć koju je babo proživio u našoj kući? Možda ta čudna mješavina, čisto konfuzija različitih osjećanja?
Da zauvijek zaniječe, ospori, odstrani svog oca u sebi, tek tada bi bio istinski Senad, sasvim svoj. Da se stalno ne vraćaju, ne smjenjuju slike u sjećanju kao na velikom platnu, a te slike mu ne daju mira, nešto rasplamsavaju, nešto što bi želio ugasiti, iskušavaju, muče.
Pozna jesen je tužna. Sa njom bi se nekako i moglo, ali šta s jeseni u vlastitom srcu?
Tamo je bila moja kuća na brijegu, mala i bijela kao sol.
Na naslonu fotelje je njegov džemper. Oblačim ga i dok čekam da voda provri nisam ni svjesna da mi je glava spuštena, da nosnicama dotičem ranflu oko vrata udišući dobro znani, dragi miris.
Da zaboravim i ko sam i gdje sam. Da zaboravim juče, da ne mislim na sutra, da živim samo za taj trenutak.
Nekad se savremena žena oblačila decentno, s ukusom, trudila se znanjem zaslužiti visoke ocjene na fakultetu.
Moje odrastanje je vezano za voćnjak. Bio je mali, tek dvadesetak stabala.
Htjela bih otići nekamo drugdje ne da počnem nešto iz početka, nikad nema novog početka, tek da nađem malo spokoja.
U šta smo se pretvorili? U monstrume, čudovišta, licemjere, pogani? U sve što se ljudskim imenom ne može zvati.
Zove me poznanica, draga, fina žena. Ona standardna priča od koje čovjek nit' šta dobiva, nit' šta gubi. Al' ne ispade tako.
Kad sam bio mali dječak, svi moji drugovi su imali nekog za uzor, nekog svog heroja - glumca, nogometaša, pjevača…
U jednu putnu torbu je stalo sve što sam željela ponijeti iz prošlog života. Isuviše dugo sam bila na mjestu gdje nisam trebala biti.
Sad sam završila razgovor sa prijateljem koji je nenajavljeno i potpuno iznenada na putu za Sarajevo svratio da me vidi.
Azra osjeti suze pod kapcima, kost u grlu.
Prišla je gramofonu i prihvatila se ploča što su do maloprije plijenile moju pažnju.
Leonard Koen "i paradigmatski pjesnik samoće i pjesnik čije pjesme slušamo u društvu i pjesnik čiji se fanovi međusobno lako prepoznaju i povjeravajući se jedni drugima tvore svojevrsno tajno bratstvo?
Laka kao ptica zakoračila sam u stari, a opet, na neki neobjašnjiv način, posve novi život govoreći sebi: Prekriži. Zaboravi. Ostavi iza sebe. Prošlo je… Osmjehni se ni zbog čega!