Te godine u jesen sam zasijao 3 duluma pšenice. Nekako se došlo do sjemena. Ne sjećam se kako. Cijene astronomske. Srebrenik je tada bio glavni trgovački centar. Trgovalo se svime. Hrana je bila najbolji novac.
Njemačke marke i ” bh bonovi” nisu ništa značili. Vadila se posljednja štednja i trošile doznake novca iz inostranstva. Glavni su bili logistički centri i humanitarne organizacije. Struje je bilo malo ili nikako. Akumulatori su bili glavni izvori struje da bi se uz malo svjetla večeralo i pripremilo za spavanje.
U takvom vremenu glavni izvor egzistencije je bila zemlja i šuma. Ništa drugo osim malo hrane nije se moglo ponuditi. Narod je bio polugladan. Šverca je bilo. Svakakoga. Naročito cigareta i duhana. Litar nafte je dostizao iznos od 30 maraka. I ostali prehrambeni artikli su imali cijenu 10 puta veći nego što je danas. Plate i penzije su bile nekoliko maraka. Novca je bilo malo. Roba nedovoljno. Sumorno i teško vrijeme je natjeralo narod da primijene ” strategiju hašov”.
Drugog izlaza nije bilo sve do marta 1994. godine kada je postignut Vašingtonski sporazum između HVO i Armije BiH. Sve se nakon toga promijenilo u svakom pogledu. Krenulo se prema miru. Tek potkraj 1995. godine je došao je mir u kome živimo nepunih 28 godina. Za one koji ovo sve nisu doživjeli neka znaju da se može ponoviti. Krize su velike nesreće. Najveće zlo je rat.
Mi smo u vremenu velike krize. Samo slijepci to ne žele da vide. Hrana i energija su postali skupi. Narod se snalazi. Većina bježi i trajno odlazi iz države jer ne mogu da trpe u neizvjesnosti i bijedi.
Njive su ostale neuzorane. Sela su postala pusta i napuštena. “Strategija hašov” je otišla u zaborav.