To znači porezima unaprijed koji plaćaju poreski obveznici svojim dohotkom. Rezultat je siromaštvo. Pojava je vidljiva, ali ima čudno psihološko dejstvo. Na koga? Prvo , na građane. Drugo, na vlast. Na građane djeluje omamljujuće. Na vlast djeluje kao žeđ. I jedni i drugi su u čudnom stanju. Ili gube razum ili osjećaj zadovoljstva. Sve što je veća inflacija realni dohoci su manji.
Sve što je sporiji rast raspodjela je nepravednija. Javni dug je realan. On se mora platiti. Plaća se siromaštvom, ogromnim gubicima javnog sektora, nelikvidnošću, finansijskom nedisciplinom, nepravednom raspodjelom, gubljenjem ljudskih i materijalnih resursa.
U pravilu malo je ekonomija koje su izbjegle ovakva stanja. Još manje je onih ekonomija koje su zaustavile stanje stagflacije. Razlog je taj što građani i vlast nisu svjesni stanja stagflacije. Javni dug je porez koji se mora platiti. Nema evazije (utaje ili izbjegavanja). Formula stagflacije sve govori. Rast cijena. Pad DBP. Rast javnog duga. Siromaštvo.