Fudbalsko prvenstvo BiH skoro je ušlo u sam finiš sezone, do kraja je ostalo još jedno kolo da se odigra, ono nebitno u kojem će vjerovatno kao i u ovom iza pasti kiša golova jer su svi opušteni, sve se zna, igraju bez pritiska, sve je onako tačno kako je trebalo da bude.
Da, tako je trebalo biti, tačno onako kako je osmišljeno u krovnoj kući bh fudbala u glavama čelnika Saveza, ali i u glavama političara koji su se, vjerovatno, zajedničkim radom potrudili da tabela izgleda onako kako izgleda.
Ono što zabrinjava još više od toga jeste kako se to dešavalo pred milionskim auditorijumom, na TV ekranima, svima pred nosom, onako transparentno… pa se čovjek zapita ima li igranje Premijer lige više ikakvog smisla? I uopšte fudbala na profesionalnom nivou u ovoj zemlji?
Jer, kako mladim fudbalerima koji tek nadolaze i treba da im Premijer liga bude odskočna daska za Evropu, objasniti ovakve stvari i kako spriječiti da im se fudbal potpuno ogadi u svakom smislu? Jer, kome se ne bi ogadilo ovo što se radilo tokom kompletne sezone Premijer ili po novom Wwin lige BiH.
Prave navijače je stid
Nekada klub koji je predstavljao ponos naše zemlje, ponos Krajine i Banje Luke, klub koji je sve što je stvorio to uspio svojim radom i stvaranjem fudbalskih talenata po čemu je nadaleko poznat, klub koji je dobar period rame uz rame stajao s velikanima bh fudbala Sarajevom, Željezničarom, Veležom…, kolektiv koji je davne 1974. bio finalista, a poslije, 1988. u Beogradu tukao 1:0 Crvenu zvezdu i bio prvak Kupa Maršala Tita u onoj super jakoj fudbalskoj Jugi, danas predstavlja simbol fudbalske sramote i svoj jada i čemera koji se nadvio nad bh fudbalom.
Svjesni su toga i oni pravi navijači Borca, istinski ljubitelji fudbala u Banja Luci, legende kluba, osviješteni ljudi kojih je sramota ovakvog Borca.
Treba biti potpuno realan pa reći da Borac čak nije ni djelovao loše tokom prvenstva, ekipa je u nekoliko navrata pokazala da ima igru i da su u stanju da nadigraju najveće rivale i vidljiv je tu bio kvalitetan rad trenera Vinka Marinovića za kojeg se može reći da je čovjek gospodin na mjestu, džentlmen iz čijih usta se teško može čuti neka ružna riječ, psovka, uvreda…
Takav je bio i dok je sjedio na klupi Sarajeva gdje je često uspjevao da prešuti čak i uvrede bolesnika sa Istoka što je malo kom treneru na Koševu uspjelo. Ipak, njegovo normalno i hladnokrvno ponašanje i davanje normalnih izjava kao da je sve u redu, i to nakon utakmica u kojima je suđenje, kada god bi Borac “zapeo”, bilo skandalozno, zaista iznenađuje mnoge koji Vinka kao trenera poznaju od ranije.
Ne očekuje niko, naravno, da šef struke Borca kaže „da, sudija nam je pomogao…“ i tako ugrozi svoju poziciju i čak dovede u pitanje svoju sigurnost u Banja Luci, ali ne bi mu škodilo da nekad barem nekom izjavom skrene pažnju da je u prvenstvu u kojem se okito naslovom prvaka nešto jako truhlo. Jer, radi se o zaista korektnom stručnjaku.
Da se tu radilo o nekoliko domaćih utakmica koje su “zašiljene” na stranu Borca, pa hajde, na to smo navikli i u mnogo jačim ligama, nije to ništa novo, tu privilegiju uostalom često na svom terenu imaju i Sarajevo i Zrinjski i Željo…, ali ono što smo gledali tokom cijele sezone je za svaku osudu i postavlja se pitanje kako ostali učesnici Premijer lige to mogu da trpe? Svi se oni tu i tamo pojedinačno pobune nakon što se s gostovanja iz Banje Luke vrate pobijeđeni, pretučeni, poniženi… treneri kroz pokušavaju da skrenu pažnju svojim tihim izjavama na račun sudija ali se svi boje da ne budu sankcionisani pa dobro razmisle šta će reći prije stajanja pred kamere.
Čast igračima Zrinjskog
Fudbaleri se povuku u svlačionice vjerovatno svjesni da ne mogu mnogo toga promijeniti, a jedinstva među premijerligašima nema niti će ga ikada i biti. Jer, nekima možda ovako baš odgovara. Možda im je obećano da će biti pripaženi ako šute, da im je zagarantovan opstanak, da im je osigurana Evropa.
Kao šlag na tortu bila je svakako utakmica proteklog ponedjejka između Borca i Igmana koja je završena s 4:3, a stekao se dojam da je bilo potrebno igralo bi se i do rezultata 8:7, ne bi to bio problem izvesti sudijskoj ekipici u sastavu Aleksandar Njegomirović, Damir Lazić, Sreten Udovičić koja je sistematski uništavala Igman.
Sve bi se odradilo samo da Banjalučani pobijede, ozvaniče i proslave titulu na svom travnjaku, sve to isprate skandiranjem imena monstruma Ratka Mladića, te u krugu svoje uprave, trenera, predsjednika, političara, vatrenih navijača (ako se ona grupa nacionalistički ispranih mozgova i divljaka može nazvati fudbalskim navijačima), kao i porodice i prijatelja. A ne na Grbavici u posljednjem kolu gdje ih svakako, da se ne lažemo, čeka vatren doček i prozivke s tribina (ne daj Bože nečega goreg), tačno onako kako je i zaslužio ovaj lažni prvak naše zemlje.
Zemlje u kojoj su šampioni o koju će predstavljati u Evropi, one iste države koju ne vole, države koju ne poštuju, ni njenu himnu ni zastavu, ni grb… što su još jednom potvrdili u finalu Kupa kada se niko iz FK Borac nije okrenuo prema zastavi tokom intoniranja himne i tako poslao jasnu poruku. Nisu mnogo bolji bili ni ovi drugi, ali od njih a pogotovo od njihovih vatrenih i dobrim dijelom ustaški orijentisanih navijača smo, čini se, kroz godine navikli na takvo nešto, mada se opet ne mogu porediti s Borcem jer je ipak šest igrača gledalo prema zastavi i s rukom na srcu i svaka im čast za to!
Zrinjski je na terenu dokazao u posljednjih nekoliko godina da je najjači fudbalski kolektiv u državi, a ovaj klub ili preciznije njegovi igrači i treneri, s vremena na vrijeme, određenim potezima i izjavama, pokazuju poštovanje prema državi BiH.
Teško je objasniti izopačenom i ispranom umu da nije važno da li ti voliš tu zemlju i tu zastavu, ili himnu, poenta je da pokažeš minimum poštovanje prema državi u kojoj zarađuješ hljeb za sebe i svoju porodicu.
Prvaci bez čestitke
Inače, Zrinjski je osvojio Kup pobijedivši 1:0 kao i u prvom meču, a ovog puta sudijska ekipa na čelu s najbiljim bh sudijom Irfanom Peljtom solidno je odradila posao, što pokazuje i činjenca Borac nije uspio postići čak ni gol na svom terenu.
I tako će na kraju isforsirani prvak Borac, možda i jedini prvak u Evropi koji od 90 posto premijerligaša nije primio ni poštenu čestitku za titulu, zatim Zrinjski koji je lani bio odličan ambasador bh fudbala u Evropi, te Velež i Sarajevo predstavljati bh fudbal na evropskoj sceni.
Gdje je naš klupski fudbal i koliko je sve izrežirano, možda najbolje pokazuje objava navijača Sarajeva, popularnih „Hordi zla“, koji u svom tom, nekad pozitivnom nekad negativnom, navijačkom ludilu koje kao uostalom i mnogi drugi priređuju iz kola u kolo, ipak često s tribina stadiona pošalju i smislene i istinite poruke u kojima objasne suštinu.
Naime, nakon što je Borac osigurao naslov prvaka protiv Igmana, iz UNFKS Horde zla objavili su transparent koji su još početkom novembra prošle godine raširili na Sjeveru, a na kojem je, kao proročanstvo, stajalo:
“Fudbal je igra ljubavi i strasti, a “lešinari” fudbala slave pobjede bez časti”.
Bila je to još novembarska „čestitka“ Borcu na tituli i njihovim navijačima tzv „Lešinarima“, a pametnom je ovo i previše.