I svaki naredni dan će opet biti… I juče je bio. I prekjuče. I unazad ihahaj godina bio je red…
Odavno Njemačka u nedostatku radnika te sa sve većom gerijatrijom gubi ekonomsku moć, pa uvozi radnu snagu ne bi li popunila takozvanu penzionu piramidu te obezbijedila normalno funkcionisanje zemlje. Još i ako dodamo da najjaču evropsku privredu drma recesija kao rezultat stalne inflacije, tačno bismo mogli zabrinuto odmahnuti glavom.
Ali… zašto zabrinuto ne odmahujemo glavom što nam Čarobni frulaš iz dječije bajke hipnotizovanom melodijom odvodi djecu u velikom broju, što i mi polako ali sigurno postajemo zemlja staraca odavno prešlih granice siromaštva, što narod zaradi penziju, ali je ne ostvari, jer mu firma, gle čuda, nije uplaćivala doprinose, pa može samo bezuspješno svirati u čarobnjakovu frulu i nadati se čudu?
Ipak, da ne budemo nakraj srca, ima i onih koji je i zarade, pa im ona ne može pokriti ni režije. A gdje su lijekovi? A kad smo već stigli i do lijekova, gdje nam je zdravstvo? Da ne lajem! Gdje nam je (zdravstvena) briga za osobe s invaliditetom npr? Da li im je eto barem omogućeno normalno kretanje po glavnom i inim gradovima po BiH, da ne govorim o ostalom (civilizovanom) olakšavanju života? Je li nedavno u Sarajevu održan protest teško oboljelih pacijenata koji traže novac za liječenje? Pa jesu li, takođe u Sarajevu, i roditelji djece oboljele od cistične fibroze održali protest tražeći novac za lijek?
Pa bolesniji su oni koji tim ljudima nisu ostavili izbor nego da traže osnovno ljudsko pravo (na liječenje) – po ulici. Uredu, jeste Vlada FBiH nakon toga uradila veliku stvar te izdvojila novac za liječenje djece oboljele od cistične fibroze, ali zar je uopšte i trebalo doći do toga da budu istjerani – i da traže. A koliko ih ima da nisu (još) izašli na ulice?
A šta je s tim što unazad trideset godina živimo legalizovan kriminal? Pa da, ta sintagma je prosto nemoguća. Samo u BiH sve što je nemoguće, ustvari je moguće i obrnuto. Paradoks. Mafijaški kapitalizam opuhao je sve što je mogao.
A šta je sa svakodnevnim ubistvima, što namjernim, što slučajnim? Napadamo na policiju, posljednju u nizu odgovornosti, a ne pada nam na pamet da se zapitamo gdje je ustvari zapelo.
Kad je Denis Mrnjavac ubijen, odmah su se svi digli obećavajući kamere po gradskom prevozu, pripadnike policije u njemu… Kad je mlada doktorica Azra Spahić stradala u Sarajevu (a kasnije i njena kolegica Alma Suljić podlegla povredama), takođe se digla kuka i motika s raznoraznim rješenjima bezbjednosne situacije u glavnom gradu. Pa su organizovani i protesti. Ali više njih je ostalo sjediti po obližnjim kafanama ili kod kuće dajući podršku po društvenim mrežama. Nemamo mi taj mentalitet da izađemo na ulice kao npr. Srbijanci u desetinama hiljada ili Francuzi u stotinama.
Mi smo jaki samo na riječima, naročito na reaktivaciji retorike devedesetih. I da se vratimo na fabričke postavke, isto bismo se ponašali. To nam je konstanta. Ne kanališemo nezadovoljstvo na prave adrese, nego nađemo žrtvu poput Nedima Sladića i na njemu se iživljavamo i krivimo ga za loše vremenske (ne)prilike, što nije avion sletio jer je baš on tako predvidio… Da, usput mu prikačimo i ostale frustracije i okrivimo ga i za sve ostalo.
I htjeli bismo ovakvi kakvi jesmo u Evropu (?!). Dubioza kolektiv je prizvala svojom pjesmom, pa je ona ipak došla nama. I odvodi djecu.
Zato je danas veliki red pred njemačkom ambasadom u Sarajevu. I svaki naredni dan će biti… (i niko za to zabrinuto ne odmahuje glavom).