Onako kako u Ustavu piše. Znači sve kako mora biti. Učinak svega je porazan. Vrhunac svega je članstvo u Evropskoj uniji i NATO savezu. Sve mi liči na naslov romana Dobrice Ćosića: “Daleko je sunce”, koji sam čitao kao lektiru u osnovnoj školi. Kasnije sam sve pročitao od ovog pisca, ideologa i političara čiji projekat još živi na Balkanu.
Upravo ova sva balkanska zbivanja liče na dešavanja u romanu “Vrijeme smrti”. Sva dešavanja u književnim djelima Dobrice Ćosića bi se mogla smjestiti u ovih 150 godina. Tačnije od 1878. godine kada se desila prekretnica na Balkanu. I sve tako traje. Traje do današnjih dana. Ništa se nije bitno promijenilo. Dva “sumraka” su pogodila, u ovih 150 godina, Bošnjake. Prvi je Kraljevina Jugoslavija kralja Aleksandra Karađorđevića i NDH poglavnika Ante Pavelića.
Nakon toga od 1945.godine je bila “renesasa” za Bošnjake; da bi se ista pretvorila u pakao rata i genocida nad Bošnjacima 1992- 1995.godine. S toga silne reolucije, deklaracije i direktive na Balkanu neće promijeniti stanje. Sve je lažno. Niko u ovoj zemlji ko imalo ima mozga u sve ovo ne treba da vjeruje.
Čak i onih 14 preporuka Evropske komisije iz 2019. godine nikada neće doći na red. Sva priča oko Ustavnog suda i Izbornog zakona je pokriće onima koji su dosljednji u nastavk ratne politike i agresije na BiH. Jedini to nazivaju secionizam dok drugi to stavljaju u zaštitu nacionalnog interesa. Ostaju oni treći ili kako se kaže Bošnjaci i ostali.
Oni su u tim silnim rezolucijama i deklaracijama koje nikog ne obavezuju. S toga ostaje ona narodna: “Pametnom je i išaret dovoljan”. Valjda se u narednih 150 godina desi nešto dobro za ovaj Balkan. U svemu tome smo svi koji su sretno živjeli u neko sretno vrijeme Titine Jugoslavije. Možda nam se tako nešto “rodi” sa ili bez Evropske unije.
Ovdje narodni mudraci kažu: “Možda bidne, a možda ne bidne”.