Pa kaže: “Sarajevo više ništa nikome ne treba dokazivati”. Potom gradonačelnica dodaje na svom Twitter profilu: “Ostavite na miru Grad i građane multikulturalnog, evropskog, olimpijskog Sarajeva, poštedite nas svoje mržnje, laži i korištenja nacionalizma za ostvarivanje lične koristi!”.
E sad, prvo da pojasnimo nedoumicu koja se nameće pisanjem imenice grad. Ako dotična misli onako kako je napisala (velikim slovom) Grad, to automatski podrazumijeva gradsku upravu, pa se, samim tim, nameće logičan zaključak da bi trebalo ostaviti instituciju na miru i njene zaposlenike. A ako nije mislila ono šta je napisala, odnosno ako je mislila na područje grada i njegove stanovnike, tad bi grad trebao biti napisan malim slovom…
Semantika i pravopis
Sad kad smo pojasnili gradonačelnicine semantiku i pravopis, da pređemo i na drugi, mnogo važniji dio priče. Piše Karić da “multikulturalno (multikulturno, op. lektora), evropsko i olimpijsko Sarajevo više ništa nikome ne treba dokazivati”. A da li je to baš tako? Šta je sa neslavnom (bližom) istorijom Sarajeva zvanom Kazani? Mjestu gdje su pripadnici 10. brdske brigade ARBiH, pod komandom Mušana Topalovića Cace, mučili i masakrirali ljude, iako većinom, ali ne nužno, srpske nacionalnosti.
Prilikom Cacinog hapšenja 1993. devet policajaca je stradalo, a on “ubijen prilikom bjekstva”. Nije to smetalo da Caco bude ukopan na Šehidskom mezarju Kovači odajući mu se na taj način priznanje heroja, a u Starom Gradu na zidu osnovne škole osvanula je ploča njemu u čast. Političko Sarajevo je beatifikovalo ovog zločinca i to je još jedna mrlja koju je teško oprati.
Šta je i s mrljom na obrazu čitavog Sarajeva zvanom spomen-obilježje? Je li barem to toliko teško saprati? Očito je da nema želje, a ni namjere za takvo što.
Gradonačelnica Sarajeva obećala je spomen-ploču na Kazanima, pa je to i ispunila. Ploča je osvanula 2021, a Karić se zaklinjala u to da su porodice žrtava bile pozvane da učestvuju i daju svoj doprinos u procesu izgradnje, samo se ne zna koje. Porodice žrtava, a i brojne Sarajlije, blago rečeno, zgranute su natpisom na spomen-obilježju. Naime, nigdje se ne pominje ko je kriv za ubistva svih tih ljudi. UDIK, a potom i Naša stranka su uputili prijedlog promjene sadržaja natpisa, sa Cacinim imenom, što je gradonačelnica ekspresno odbila i ostala pri ranijem stavu. Toliko o multikultur(al)nom, evropskom, olimpijskom Sarajevu (dodala bih i antifašističkom) u koje se gradonačelnica zaklinje i koje eto do danas pominje.
A da je Sarajevo ostalo dužno, mišljenja je i Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a i predstavnik BiH u Regionalnom savjetu REKOM mreže pomirenja, koji je za portal Bosnainfo istakao:
“Kada je Benjamina Karić podizala spomenik na Kazanima, ni u jednom trenutku je nije zanimalo šta drugi o tome misle. Očito je smatrala da historija započinje s njom. Podizala je spomenik tako da bi u budućnosti ona i njena partija mogli upirati prstom prema Banjoj Luci i govoriti kako se oni ne suočavaju sa svojom prošlošću, a Sarajevo to radi na pravi način.
Mi smo dužni odati poštovanje svima koji su ostali u glavnom gradu za vrijeme rata. Međutim, gradonačelnica se spomen-pločom nije odužila ubijenim sarajevskim nebošnjacima, a koji su likvidirani samo zato što su imali drugačija imena. U prvobitnom prijedlogu za spomenik navedeno je Kazani 1992-1994. Iz kabineta gradonačelnice nisu se sjetili da je Mušan Topalović Caco ubijen 1993, da su ekshumacije vršene novembra 1993. Tek kad smo im ukazali na te nonsense, greška je ispravljena. Također, na spomeniku je upitan broj žrtava. Govorili smo i o lokalitetima Gaj i Grm maline. No, to gradonačelnicu nije zanimalo. Sve je to ignorisala i bila ponosna na aplauze u zgradi Skupštine grada”.
Mnijem da dok ima onih koji se sjećaju ove tragedije, među kojima je i potpisnica ovih redova, iako djevojčica, sjećanje je ne vara, da će biti boraca za to da se stvari nazovu pravim imenom.
A da li ima nade, Ćudić objašnjava:
Strana istine
“Naš otpor prema spomeniku kakav je podignut na Kazanima, primjer je da u ovom gradu još ima onih koji će stati na stranu istine. A kad imate takav pristup, onda često svjedočite neprilikama.
Međutim, znamo da je suočavanje s prošlošću bolan i dug proces. Otvarate teme koje bi društvo najradije da zaboravi. Žalosno je da se gradonačelnica Karić kao neko ko dolazi iz lijeve partije pokazala kao pogodan igrač za desničarske stranke. Uprkos tome, mi se još nadamo da će se na spomeniku ona poluistina ispraviti.
Da će Grad smoći snage i tu nepravdu promijeniti. Nadamo se i da će biti obilježeno mjesto masovne grobnice na rimokatoličkom groblju Sveti Josip. Na taj lokalitet su 1993. nakon ekshumacije zakopane Cacine žrtve sa Kazana, Gaja i Grm maline. S tog mjesta na Svetom Josipu, žrtve su reeksumirane 1998. godine. To mjesto se treba obilježiti. Grad bi to trebao uraditi radi svih građana i građanki BiH. Ko će dati primjer, ako neće prijestolnica?”
Ali… Šta ćemo s novi(ji)m generacijama koje dolaze? Koju će one istinu prihvatiti? Dobro je poznato da mi u BiH imamo više paralelnih istina.
Ćudić napominje i da je Karić takođe nova generacija.
“Nažalost, svojim primjerom nam je pokazala da se ne razlikuje mnogo od starijih kolega. Smatram da je problem novijih generacija dobrim dijelom u selektivnom obrazovanju. Karić, kao i njen kolega u Banjoj Luci učili su različite historije. Mogu se grliti i ljubiti, no oni žive paralelne svjetove. Za njega nije bilo genocida u Srebrenici. Za nju su Kazani ona nakaradna ploča na Trebeviću.
No, zločini Mušana Topalovića Cace se više ne mogu sakriti. Svjesna je to i gradonačelnica. Tvrdila je da se njegovo ime ne može naći na spomeniku, jer njemu nije suđeno za zločine. Iako je svih 14 osuđenika za Kazane na sudu uporno tvrdilo da su radili po naređenju komandanta 10. brdske brigade. Poražavajuće je da već trideset godina teret suočavanja s prošloću nosi civilno društvo. Pokazalo se da upravo civilno društvo ima najviše hrabrosti kada treba ustati protiv ovakvih manipulacija.
Naravno, i političari o tome govore, ali samo u interesima svoje političke partije. Zato je spomenik na Kazanima i završio ovako kako je Benjamina Karić odlučila”, kazao je aktivista Edvin Kanka Ćudić.
Od samog kamena spomen-obilježja važnija je semantika, a da je Sarajevo pogriješilo i u pravopisu, dokaz je i spomen-ploča na sarajevskoj Vijećnici koje se, kako cijeni Senad Avdić, prije dvije godine dočepala “gradska Majka pretvarajući je u provincijsko vašarište, estradno-revijalni poligon svakojakih nepriličnih i odvratnih sadržaja”.