Piše: SENAD AVDIĆ
PONEDJELJAK, 11. JULI
Današnje obilježavanje 27. godišnjice genocida u Srebrenici obilježio je, nažalost, uvredljiv i incidentan govor Dritana Abazovića, predsjednika Vlade Crne Gore. Njegove tvrdnje da u genocidu u Srebrenici nisu stradali Bošnjaci, nego da su masovno ubijani ljudi, te da zločin nije počinila vojska nego politika, toliko su besramne, promašene da ih je teško racionalno objasniti. Ili, možda ipak nije. Abazović je prije svega političar, a političari se, bilo da je riječ o domaćim ili gostujućim iz inozemstva, u ovakvim se prilikama, komemorativnim, nikada ne obraćaju samo onima kojima bi trebali, preživjelim, porodicama žrtava.
Oni uvijek imaju na umu kakve će posljedice i kakav će utisak njihovi riječi, govori i poruke imati na njihovo vlastito biračko tijelo. Reakcije koje su ubrzo uslijedile iz Crne Gore bile su oštre i nemilosrdne, ali Abazović i ne računa na taj dio javnosti koji ga osuđuje, on je svoje poruke adresirao na druge strukture, njegov govor je pjesma za neke druge uši.
U Crnoj Gori, ali i ne samo u njoj.
Političko manipuliranje žrtvama, pa i žrtvama srebreničkog genocida, imanentno je takozvanim narodnjačkim strankama, u srebreničkom slučaju Stranci demokratske akcije. To se posebno manifestira u periodima koji prethode izborima. Čelnici SDA se godinama ponašaju kao monopolisti na srebreničku tragediju, tumači i gospodari bola preživjelih. Danas je iz te stranke poručeno dužnosnicima Naroda i pravde da nisu dobrodošli na komemoraciju u Potočarima.
Istovremeno u Stuttgartu, u Njemačkoj, gdje se održavala komemorativna šetnja za žrtve genocida, organizatori su zabranili sudjelovanje njemačkom parlamentarcu Josipu Juratoviću. Juratović je do sada bio čest i drag gost sličnih okupljanja. Bio je glavni govornik početkom godine na skupu u Stuttgartu kojim se protestiralo zbog secesionističkih poteza Milorada Dodika. Za svoj govor tada je nagrađen velikim i gromkim aplauzom.
Šta se u međuvremenu promijenilo?
To što je Juratović nedavno politiku SDA i njenog lidera Bakira Izetbegovića nazvao nacionalističkom i štetnom pod budućnost BiH.
U prvim danima i mjesecima nakon pada Srebrenice, u julu 1995. godine, bile su moguće sporadične medijske analize i javno postavljena pitanja o tome kolika je odgovornost državnog i vojnog vrha u Sarajevu za to što je opkoljena enklava vojno poražena i to tri i pol godine nakon početka agresije na BiH. Vođena je u federalnom parlamntu kratkotrajna rasprava na tu temu. Ako je Stranka demokratske akcije, kako se voli hvalisati, najzaslužnija za odbranu BiH, ima li njene odgovornosti za ono što nije odbranjeno, nego ja okupirano uz strašne žrtve. Danas je takva vrsta propitivanja gotovo nemoguća, jer je unaprijed osuđena na najcrnje etiketiranje i diskreditiranje onoga ko se usudi postavljati tu vrstu pitanja.
Tribunal u Haagu je skoro do najmanje sitnice ustanovio linije odgovornosti imena i zlodjela počinitelja genocida i kaznio ih. Uglavnom je istražena i odgovornost međunarodne zajednice, od sramne uloge holandskog bataljona, do najviših stranih oficira uključenih u rat u BiH. Jedino ni 27 godina nakon genocida nije odgovoreno na pitanje: je li vlast u Sarajevu, civilna i vojna mogla uraditi više da srebrenilčka tragedija ne dobije tako užasavajuće ogromne dimenzije.
UTORAK, 12. JULI
Napisane su posljednjih mjeseci i godina gomile tekstova, ozbiljnih i analitičkih, u kojima se ukazuje na štetne posljedice koje ima manipuliranje strahom građana, što gotovo na dnevnoj bazi prakticira Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije. Njegovi javni nastupi imaju jednu već prepoznatljivu nit i predvidiv dramaturški naboj: da najprije iznoseći i gomilajući teške, pesimistične, nerijetko apokaliptične tvrdnje o prijetnjama koje su se nadvile nad Srbijom i njenim građanima, da bi u nastavku poentirao da se ti mračni scenariji neće realizirati. A neće se realizirati zato jer Srbija ima ozbiljnu i odgovornu vlast, to jest njega Aleksandra Vučića. Vućić je paničario u vrijeme pandemije: prijeti nam katastrofa, postojeća groblja će biti mala da prime sve žrtve korone, da bi nedugo zatim hladno zaključio da je Srbija najspremnije od svih država dočekala pandemiju. Ili tvrdnja da Srbiji prijeti polarna zima u kojoj će građani gladovati, smrzavati se, međutim da se to neće desiti jer su magacini sa hranom puni, a cijena plina najniža u Evropi.
Kao da je do savršenog apsurda predsjednik Srbije doveo legendarnu doskočicu nekadašnjeg gospodara Srbije Nikole Pašića koji je rekao da spasa nema, ali propasti nećemo.
U večerašnjem telelevizijskom intervju predsjednika Srbije je govorio o sigurnosnim prilikama u zemljama regiona, pa potpuno neočekivano upozorio građane na prijetnje koje su se nadvile nad Srbijom. On kaže: “Na žalost, čini se da svi na Balkanu čekaju drugo poluvreme sa mnogo mržnje, ali mi smo ti, mi građani Srbije koji moramo da izbegnemo rat po svaku cenu”.
Dakle, ne neki, nego svi u regionu čekaju neki novi rat koji bi bio na štetu građana Srbije. Samo letimičan pregled političkih, socijalnih, ekonomskih, međunarodnih prilika u zemljama regiona ukazuje da sve one prije svega imaju ozbiljne, teške i dugoročne vlatite probleme, brige i nevolje, i da je najmanje do čega im je stalo to Vučićevo besmisleno drugo poluvrijeme koje bi obilježili ratovi, nemiri konflikti. Makedonija prolazi kroz još jednu unutrašnju krizu, pokušava izboriti evropsku perspektivu uprkos otporima susjeda.
Ako i Albaniju Vučić uključuje u region, onda je to nonsens, jer uopravo sa njenim liderom Edijem Ramom i makedonskim dužnosnicima gradi projekat “Otvoreni Balkan” i ponavlja da nisu imali nikada bolje odnose. Kome može prijetiti današnja Crna Gora, politički trusna i nestabilna, podijeljena koja se o svom jadu zabavila?!
Ko bi iz BiH mogao zaigrati to antisrpsko “drugo poluvrijeme”, koja politika, koji lideri, koja vojna sila? Pa najbanalnije odluke u našoj zemlji, poput financiranja izbora u rukama su međunarodnih predstavnika, a kamo li da neko u njoj samostalnoi odlučuje o pitanjima rata. O Hrvatskoj, kao članici EU i NATO-a kao sigurnosnoj prijetnji Srbiji besmisleno je i govoriti.
Naravno, da niko, nijedna zemlja, politika, niti lider iz regiona ne sprema nikakvo drugo poluvrijeme, osvetničko i agresivno prema Srbiji. Svi problemi u Srbiji, možda više nego i u jednoj državi u regiji, isključivo su posljedica unutrašnjih prilika. Budući da je Aleksandar Vučić jedina efektivna, djelotvorna vlast u Srbiji, i da mu na unutrašnjem planu ne prijeti nikakvo drugo poluvrijeme, za sve dobro i loše što se dešava i što će se dešavati u njegovoj zemlji, odgovornost i lovorike može ponijeti isključivo on.
SRIJEDA, 13. JULI
Semira Osmanagića, bosansku repliku Indiana Jonesa koji u okolini Visokog otkriva drevne, zaboravljene civilizacije, poznajem duže od 35 godina. Bezmalo smo vršnjaci, ali dok sam ja mrljavio sa fakultetom, pa otezao sa traženjem posla, dangubio po kafanama, on je već bio doktorirao i zaposlio se kao asistent na sarajevskom Ekonomskom fakultetu. Njegova struka je bilo nešto o čemu je malo ko imao pojma sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća – bavio se informatikom i njenom upotrebom u upravljanju modernim ekonomijama.
Početkom 90-ih, ali prije raspada Jugoslavije, otišao je u Ameriku i dugo se za njega ništa nije čulo. Tek nakon rata stidljivo se govorkalo da u Houstonu gdje se naselio vodi ozbiljan biznis. Postojala je, saznao sam, mala zajednica Bosanaca i Hercegovaca u Houstonu i svi radili u fabrici čiji se Osmanagić bio vlasnik.
Kada sam ga prvi put vidio nekoliko godina nakon rata, rekao je da radi kao posrednik za jednu veliku evropsku industrijsku firmu koji je tih godina bila zainteresirana za kupovini tvornice Natron iz Maglaja. Pregovori su ubro propali, jer je lokalna zajednica učinila sve da nekada moćnu tvornicu opustoši nakon čega će je za bagatelu prodati prepusti nekom lokalnom stranačkom ratnom profiteru.
Vjerovao sam da će ta avantura obeshrabriti Semira Osmanagića, pokazati mu s kim ovdje ima posla, i da će dići ruke i vratiti se u Ameriku. Prevario sam se, sljedeći put kada sam ga vidio već je bio odštampao svoje knjige o drevnim južnoameričkim civilizacijama. Nisam imao pojma da se on godinama i decenijama time opsesivno i ozbiljno bavio, istraživao, pisao. Nedugo zatim počela je njegova avantura sa piramidama u Visokom, o čemu ovdje ne kanim govoriti.
Pišem ovo u danu kada Semir Osmanagić u svom, kako ga je nazvao Arheloškom parku Ravne, otvara dva teniska terena. Na otvaranju se pojavio Novak Đoković, tri dana nakon što je osvojio još jednu vimbldonsku titulu. Teško je govoriti i odgonetati veze i razlog uzajamnog poštovanje između Semira i Novaka. Oni su povezni tajnim nitima prijateljstva, koje je, kako to u potresnom ratnom duetu pjevaju Arsen Dedić i Kemal Monteno, uvijek nerazjašnjen slučaj.
Poznajem, dakle, Semira Osmanagića tri-četiri decenije, koliko sam mogao pratio sam njegov rad, znam za njegovu radnu disciplinu, ekspeditivnost, poslovni fanatizam i predanosti. Uprkos tome sam prije tri-četiri mjeseca bio potpuno rezerviran kada je najavio da će u planinskim vrletima oko Visokog sagraditi dva suvremena teniska terena, sa kompletnom infrastrukturom i svim pratećim objektima i sadržajima. Bez ičije pomoći, izvan bilo kakvih budžetskih tokova, sam-samcat.
U ovakvoj zemlji iz koje su prognani bilo kakvi oblici poslovne kulture i odgovornosti, u kojoj se probijaju rokovi i za projekte za koje je osigurano financiranje, Osmanagićevi teniski tereni sagrađeni tačno na vrijeme, bez fušeraja i improvizacija su usamljeni poslovni podvig.
Dok sam na jednom regionalnom sportskom kanalu gledao prenos iz Visokog, razmišljao sam o jednom drugom velikom građevinskom projektu koji je tokom rata pokrenut također u brdima oko Visokog, “projektu stoljeća” koji nikada nije, srećom, doveden do kraja. Riječ je o fantomskom visočkom Aerodromu kojeg su početkom rata u najvećoj diskreciji, skoro zavjerenički osmislili, planirali i izvodili vodeći bošnjački politički i vojni autoriteti.
Bez ikakvog plana, projektne dokumentacije, istraživanja terena, planeri aerodroma su mobilisali državnu i privatnu mehanizaciju, ljude, ogromne količine goriva, otimana je privatna imovina, rušena su brda. Privatno su cijelom ovom diletantskom operacijom komandovali gospodari ratne logistike iz Visokog, neznalice, avanturisti, hoštapleri. Bilo je tokom izvođenja radova i ljudskih žrtava, koje lokalna policija nije smjela istraživati. Niko ne zna kako je taj posao završio, poznato je samo da nikada nije sagrađen aerodrom. Zna se i to da niko nikada nije odgovarao za taj grandiozni promašaj iza kojeg je stajala država, odnosno ono što je predstavljalo tu državu.
Semir Osmanagić je stajao sam iz svojeg projekta, realizirao ga na vrijeme, sa mnogo truda, krativnosti, ukusa i mjere. I pogotovo discipline i ekspeditivnosti.To su ovdje skoro nepoznate, bolje rečeno davno zaboravljene i još manje cijenjene vrline.
ČETVRTAK, 14. JULI
Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije nedavno je u jednoj radijskoj emisiji otkrio top listu svojih najdražih pjesama i iznenadio mnoge tim izborom. Muzički ukus patrijarhja Porfirija poznavali su čitatelji hrvatskih medija iz vremena kada je službovao u Zagrebu kao mitropolit i kada su ga mediji nazivali rockerom u mantiji.
U svakom slučaju, Patrijarh je i ovog puta potvrdio svoj rockerski senzibilitet, među svoje favorite od stranih izvođača izdvojio je klasične evergren numere rock’n roll zvijezda, Bob Dylana, Leonarda Cohena, Led Zeppelina.
Od domaćih autora na Patrijarhovoj plej listi našli su se pokojni, Arsen Dedić (sa pjesmom “Zagreb i ja se volimo tajno”), potom Korni Grupa, zatim jedna pjesma Idola sa velikog albuma “Odbrana i posljednji dani”, Radomir Mihajlović-Točak i Partibrejkersi.
Lidera Partibrejkersa Zorana Kostića Caneta patrijarh Porfirije naziva “svojim bratom”.
Mnogima se neće svidjeti ovaj izbor, neku već prigovaraju Porfiriju da mu je ukus staromodan, prevaziđen, pa i dogmatski. No, ono što mu se kod izbora domaćih izvođača ne može zamjeriti jeste da se opredijelio za autore, izvođače koji su u proteklih trideset i više godina sačuvali svoj autorski, ljudski i moralni integritet.
Arsen Dedić, Kornelije Kovač, Radomir Mihajlović-Točak, Vlada Divljan i Zoran Kostić Cane časno, visokomoralno odgovorili na sve izazove militantnog nacionalizma, teškog jezika mržnje, neki su od njih aktivno sudjelovali i mirovnim akcijama. Jedan od njih, Cane iz Partibrejkersa, autor je legendarne pjesme “Mir, brate mir” koju su početkom agresije na BiH pored njega izvodili najznačajniji pripandici beogradskog muzičkog Novog talasa, Milan Mladenović i Srđan Gojković Gile.
Ono što je u kontekstu patrijarha Porfirija zanimljivo podsjetiti jeste da nijedan od njegovih omiljenih srpskih muzičara, pa ni njegov, kako kaže, brat Cane, nije dobio nikavo pa ni najsimboličnije priznanje Srpske pravoslavne crkve. Visoka priznanja SPC-a, popot Vidovdanskih, dobijali su proteklih godina ratni huškači kalibra Milorada Vučelića, mafijaški šefovi i njihove firme kakva je Darko Šarić, osumnjičeni pedofili poput Dragana Markovića Palme… Za omiljene patrijarhove muzičare, koji pored ostalog svojom umjetnošću šire kršćanske vrijednosti ljubav, solidarnost, mir…nema mjesta među zaslužnim pravoslavnim ličnostima; njih se prepopručuje slušati i njima je mjesto u četiri zida, za svoju dušu.
PETAK, 15. JULI
Hrvatski sabor je, kako se i očekivalo odbacio zahtjev opozicije koja je tražila smjenu Gordana Grlića Radmana, ministra vanjskih poslova Hrvatske. Inicijativu za smjenu ministra podnijeo je desničarski Domovinski pokret kojeg je u raspravi, kao i tokom glasanja podržala cjelokupna opozicija. Glavni razlog za smjenu Grlić Radmana, kako je obrazložio Domovinski pokret, jeste njegov neuspjeh da diplomatskim putem i sredstvima izdejstvuje promjenu Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini. Krunski dokaz tog diplomatskog fijaska jeste Rezolucija koju je prošle nedjelje usvojio njemački Bundestag kojom je snažno osuđena politika HDZ BiH i u kojoj je lider te stranke Dragan Čović prokazan kao, uz Milorada Dodika, jedan od razbijača jedinstva BiH.
Zastupnik Domovinskog pokreta je za saborskom govornicom pročitao dijelove rezolucije Bundestaga, najprije na njemačkom, potom ih preveo na hrvatski jezik, što je bilo vrlo značajno i i korisno za infromiranje hrvatske javnosti o autentičnom sadržaju tog dokumenta. Naime, gotovo nijedan medij u susjednoj zemlji do tada smatrao bitnim predočiti svojoj javnosti dijelove rezolucije koje se odnose na Republiku Hrvatsku. U njoj se se i vlast u Hrvatskoj proziva kao odgovorna za secesionističku politiku Čovića i HDZ-a i traži od Plenkovićeve Vlade da prekine sa podrškom toj politici.
Njemačka rezolucija samo je najpregnantnije izraženo mišljenje i stav najvećeg dijelova članica Evropske Unije o agresivnim, upornim nastojanjima Hrvatske da promijeni Izborni zakon u susjednoj, suverenoj i samostalno državi. Takva incijativa odbačena je od institucija Evropske Unije, prije svih Evropskog parlamenta. Od takvih zahtjeva je tokom Samita NATO Saveza u Madridu poniženo i potišteno odustao predsjednik Zoran Milanović.
U praksi zapadnih demokracija naprosto je neprihvatljivo da jedna zemlja drugoj mijenja i nameće zakone.
Vjerovatno je Gordan Grlić Radman uistinu nesposoban diplomata, moguće je da ga treba mijenjati, ali je neprilično njegovu smjenu tražiti zbog nečega što mu je dato u projektni zadatak, a predstavljalo je nemoguću misiju. Problem je što drugih povoda za smjenu hrvatskog ministra vanjskih poslova uopće nema, jer se on već dvije godine nije bavio ničim osim izbornim zakonodavstvom u BiH. Jedan ugledni zapadnoevropski analitičar, poznavatelj Zapadnog Balkana pitao je ovih dana hrvatskog veleposlanika u svojoj zemlji, članici EU, ima li hrvatska diplomacija ikakvu drugu temu osim BiH i njenog Izbornog zakona i dobio odgovor da nema. Pomenuti analitičar je ostao zapanjen pitajući se kako zemlja koja uskoro uvodi euro, koju očekuje ulazak u projekat Schengena, koja se suočava sa brojnim drugim međunarodnim izazovima, dopušta sebi luksuz da sve to ostavi po strani, a bavi se prilikama u BiH.
Mnogo više od te činjenice zabrinjava to što niko od opozicionih zastupnika u Hrvatskom Saboru nije umjesto što optužuje ministra Grlić-Radmana za nesupjeh u nametanju hrvatske politike prema BiH, nije doveo u pitanje samu tu politiku. Treba se prisjetiti da je tokom 90-ih godina tokom trajanja sukoba HVO-a i Hrvatske Vojske protiv Armije BiH u Hrvatskom Saboru postojala ozbiljna opozicija tadašnjoj hrvatskoj politici prema BiH. Neki ugledni HDZ-ovci, poput osnivača te stranke Stipe Mesića i Josipa Manolića, napustili su Franju Tuđmana i formirali vlastitu stranku.
Protivnik te politike bio je tadašnji zagrebački nadbiskup Kardinal Franjo Kuharić, kao i neki od najugledniji hrvatskih intelektualaca, poput Vlade Gotovca, Ive Banca, Ivana Supeka…Postojao je i u medijima vrlo razuđen pokret otpora Tuđmanovoj imperijalističkoj politici prema BiH.
Danas, tridesetak godina kasnije, gotovo da ne postoji ništa od toga. Postoji prećutni, ali vidljiv konsenzus vlasti i opozicije oko ispravnosti dosadašnje politike prema BiH. To što Evropska Unija, pa ni SAD nemaju, za sada, razumijevanja za takav pristup, objašnjava se lošim izborom ministra vanjskih poslova, a ne pogrešnom politikom za koju treba osigurati podršku.Istovremeno se hrvatskim javnim prostorom širi činilo se odavno zaboravljeni jezik mržnje, pa i rasističke eskapade protiv Bošnjaka. Na javnom televizijskom servisu jedan ratobroni provincijalac o Bošnjacima govori kao o “polunarodu”, a da niko od prisutnih gostiju ne reagira odgovorom primjerenim toj svinjariji. Predsjednik države Milanović u sebi svojstvenoj kultur-rasističkoj maniri bošnjačkog zastupnika u Bundestagu naziva “vjerovatno nekim Muhamedom”, na šta je reagirao samo Josip Juratović, njemački parlamentarac. Uz nekoliko časnih autorskih izuzetaka u Jutarnjem listu i na portalu Index, cjelokupna javna i komercijalna medijska mašinerija u Hrvatskoj govori o BiH agresivnim, gotovo mrzilačkim jezikom. Pri tom su u prilike u BiH upućeni otprilike kao zastupnik Mosta Nikola Grmoja koji je u saborskoj raspravi kazao da su Hrvati najkonstruktivniji narod u BiH. A najkonstruktivniji su, ponavlja Grmoja poput pokvarnih ploča, jer se jedini oni suprotstvaljaju Dodikovom separatizmu.
I tako redom. Izborni zakon u BiH je zreo za izmjene, i tome će se vjerovatno posvetiti politička pažnja i energija odmah nakon okončanja oktobarskih općih izbora. Novi Izborni zakon mora biti rezultat potrebe, angažmana, pameti i političkih komprimisa lokalnih snaga, a ne posljedica spoljnih pritisaka, ultimatuma i prijetnji.
SUBOTA, 16. JULI
Promjena imena pet ulica u Mostaru koja su nosila imena ustaških zločinaca i fašističkih sluga dobra je vijest i još bolja poruka iz grada iz kojeg dobre vijesti i zdrave poruke ne dolaze baš svakoga dana. Od 1995. godine mnoge od ulica u Mostaru ostale su bez svojih dugogodišnjih naziva, koji su zamijenjeni imenima osoba koje je svaka povijest, pa i ona hrvatska svrstala u najmračniji kutak povijesti čovječanstva.
Nisu samo stradali antifašisti, poput velikog hrvatskog pjesnika, revolucionara i poslijeratnog poltičara Vladimira Nazora. Bez svoje ulice u Mostaru 1995. je ostao i Matija Gubec najpoznatiji srednjevjekovani hrvatski narodni tribun i borac za socijalnu pravdu i protiv stranih eksploatatora. Umjesto fašističkih zlikovaca ulice u Mostaru dobili ljudi koji ne samo što ne iritiraju nikoga, nego su dobili svoje ulice u drugim gradovima u BiH i regionu. Veliki pjesnik Tin Ujević ima svoje mjesto u Sarajevu, gdje je živio godinama uoči dva svjetska rata i gdje je ostavio ogroman intelektualni i društevni trag. Pjesnik Aleksa Šantić odavno je prerastao granice svog voljenog Mostara, njegove su pjesme općenarodno dobro. Slikar Ismet Ico Voljevica koji je živio podjednako dugo i intenzivno i i Zagrebu i Mostaru, obilježio je svojom umjetnošću, kao i nesputanim raskošnim duhom i jednu i drugu sredinu.
Zapravo, ne zna se šta je bolja vijest: ona da su iz Mostara prognane osobe koji su bili simboli jednog mračnog, antiljudskog režima, ili što će ih na gradskim zamijeniti osobe koje imaju univerzalnu, ljudsku, umjetničku i civilizacijsku težinu.Ostavimo ovoga puta po strani notornu činjenicu da ova promjena nije bila rezultat unutrašnje svijesti hrvatskih čelnika o užasnoj šteti i sramoti koju Mostaru nanosi prisustvo imena fašističkih zlotvora.
Poznato je da su godinama svi važni međunarodni predstavnici u BiH i van nje tražili od lidera HDZ-a da učine ono što su učinili ovih dana i da ti pritisci nisu davali efekta. Nije tajna da je istim pritiscima bio izložen lider HDZ-a Dragan Čović tokom nedavne posjete Izraelu koju je organizirao jevrejski biznsimen koji je ušao u vlasništvo propalog Aluminija. Čović je tom prilikom čvrsto obećao svojim izraelskim domaćinima da će očistiti gradske ilice od imena ljudi odgovornih za holokaust nad Jevrejima kako u Hrvatskoj tako i i BiH.
Kako god bilo, ostat će u povijesti zapisano da je do ovog važnog iskoraka ka civilizacijskim standardima došlo u vrijeme kada je ne čelu Mostara bio Mario Kordić, mlad, ambiciozan čovjek, neopterećen ratnim hipotekama. Njegov ugled ne završava se na desnoj obali Neretve, on pokazuje ozbiljne ambicije da bude gradonačelnik svih Mostaraca. Pohvale koje mu ovih danas stižu sa svih strana nisu tek kourtoazija nego i ohrabrenje Kordiću da nastavi sa kursom kojim je krenuo.
NEDJELJA, 17. JULI
Odnos vlasti određenih gradskih središta prema Paradi ponosa ne služi samo kao formalni pokazatelj njenih demokratskih kapaciteta i stepena tolerancije prema manjinama, taj odnos govori o samoj suštini. Poltičkom profilu i karakteri konkretne urbane sredine. Kao što smo nekada putujući o nekom gradu sudili na osnovu utisaka koje smo nosili iz njegovih željezničkih, ili autobuskih stanica, tako nam je je danas odnos čelnika pojednih gradova prema Paradi ponosa indikator demokratske higijene u njima.
Novi gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić ovih je dana poručio da on neće osobno, niti na bilo koji drugi način participirati u Evroprajdu, velikoj međunarodnoj manifestaciji zakazanoj za mjesec-dva u glavnom gradu Srbije. Ovaj bivši vrhunski vaterpolista je ujedno i potpredsjendik vladajuće SNS. Predsjednica Gradske organizacije te stranke, ujedno i premijerka Srbije Ana Brnabić je deklarirana gej osoba i redovan učesnik svih LGBT manifestacija u Srbiji. Različit odnos dvoje visokih dužnosnika SNS-a prema Paradi ponosa, izvrsno ilustrura idejnu njenu idejnu konfuziju i političku nekonzistentnost.
Jučer je u Splitu Parada ponosa obilježena u karnevalskoj, veseloj atrmosferi, predvodili su je novoizabrani čelnici grada na čelu sa gradonačelnikom Ivicom Puljkom. Split je do prije neku godinu bio tvrđava konzevativizma i klerikalisitičkog otpora ne samo LGBT zajednici nego i svim drugim manjinskim grupama, Srbima prije svega. Danas je sve potpuno drugačije. Baš kao i u Zagrebu u kojem je prije 15-ak godina vladalo opsadno stanje i ulično nasilje tokom održavanja Prajda, a danas Parade ponosa predvode gradski čelnici, predvođeni liberalnim gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem i njegovim suradnicima.Gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković se prije nekoliko godina izložio ozbiljnom riziku, političkom i fizičkom, kada se pridružio Prajdu na ulicama glavnog grada Crne Gore, tradicionalno nesklonog socijalnoj grupi.
I na kraju dolazimo do gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić, koja se tokom trajanja nedavne Parade ponosa zavukla u mišiju rupu, nije se oglašavala, mudro i proračunato ćutala, “čuvala rezultat” čekajući da cijela frtutma prođe. Nije bilo sporan prezrivo negativan odnos njenog prethodnika Abdulaha Skake prema Prajdu, jer on dolazi iz konzervativno-islamističkog miljea posvećenog tzv. porodičnim vrijednostima. Premda je, uzgred budi rečeno, u njihovom slučaju jedina porodična vrijednost do koje im je stalo jeste nepotizam.
Problem sa gradonačelnicom Karić je što je na funkciju izabrana kao lijevo-liberalna političarka i što je svojim ponašanjem obmanula one koji su glasali za njenu stranku SDP BiH.
No, i gradonačelnica je bila veoma živahna tokom bajramskih blagdana. Na ulicama je dijelila građanima baklave iz vlastite kućne radinosti. Prethodno se na Baščaršiji zauzela za brendiranje ćevapa kao autohtonog sarajevskog jela. Prije toga se sa crnogorskim političarima infantilno, neduhovito nadmudrivala i šalila na temu, bureka, sa sirom ili bez sira.
Postoji u političkoj teoriji, pored brojnih drugih oblika populizma, i tzv. gastropopulizam, odnosno korištenje hrane za pribavljanje naklonosti javnosti. Gradonačelnica Benjamina Karić potiče iz ugostiteljsko-buregdžijske familije što bi bilo sjajno i samo da joj politička filozofija nije otprilike iz tog miljea: savijanje i obrada biračkog tijela..