Pošto je riječ o legendarnom Čoli, vijest je odmah bila maksimalno praćena, a onda i komentrisana, naravno.
U današnjem vremenu svi koji su na internetu, daju sebi za pravo da komentarišu sve i svašta. Pa tako i treba li Čolić dobiti najznačajniju nagradu koju njegov rodni grad dodjeljuje zaslužnim pojedincima u raznim objastima koji su na neki način doprinijeli i slavi samog grada.
Kad se ovako napiše i pročita, onda neko ko prati decenijama dugu karijeru sasvim sigurno najboljeg i najvažnijeg pjevača koje je Sarajevo imalo s pravom konstatuje – trebalo je davno!
Zdravko je bio idol mladih sedamdesetih godina prošlog vijeka. Njegov je zvonki glas dugo bio simbolom Sarajeva, Grbavice u kojoj je rođen i odrastao, gdje je i škole završio. A završio je sve.
Iz Sarajeva je išao na Pjesmu Evrovizije u Luksemburg gdje je našu zemlju koja se tada zvala Jugoslavija, predstavljao pjesmom “Gori vatra”. Išao je kao “autsajder iz Sarajeva”, sjetit će se oni stariji.
Koju godinu kasnije, postao je najpopularniji Sarajlija u bivšoj državi, a valjda i na svijetu. Njegovi albumi obarali su sve rekorde prodaje, a njegove turneje bile su nazivane “Putujući zemljotres”. Dvorane su bile pretijesne, a stadioni premali da se na koncerte ovog Sarajlije okupe svi koji su to željeli. Malo je tada bilo simbola, likova, dijela koji bi “na prvu”, pominjenjem njihovog imena i prezimena izazvalo asocijaciju – Sarajevo. A Zdravko Čolić je to tada sigurno bio. Najviše od svih.
I tada je bio red i imalo je pravog smisla dati mu Šestoaprilsku nagradu. Te, na primjer, 1978/9. godine kada je napunio i beogradsku Marakanu i sarajevsko Koševo. Niko ne bi ni riječ rekao…
A sada, nakon svih ovih desetaka godina u kojima je Čolić postao veći od samog sebe, čija se karijera i dan-danas nalazi na samom vrhu, kada su mu koncerti gdje god on zapjeva zapravo “popisi stanovništva”, eto diskutuje se da li je on to zaslužio ili ne.
U kontekstu te rasprave dovoljno se sjetiti recimo dočeka 2018. godine u Sarajevu kada je upravo Čola Sarajlije i njihove goste zabavljao u “najluđoj noći”. Bilo je tada na trgu Bosne i Hercegovine i stotinjak hiljada ljudi. Oni, vjerujemo ni tada, a ni sada ne dvoje treba li Zdravko Čolić dobiti Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva.
A ako je sva priča pokrenuta da bi se gradonačelnica Benjamina Karić-Londrc opet pokazala kao nasposobnom, površnom, politikanticom, onom koja ovakvim pa i sličnim “populističkim” inicijativama zapravo osigurava sebi novi mandat gradonačelnice ili možda sutra ministarke, nije im trebao Čola. Nekako, nije u redu.
A gradonačelnica je mogla Zdravka Čolića pozvati da pjeva na godišnjicu Olimpijade u Sarajevu. Vjerujemo da bi to bio pravi spektakl.
Svaka čast Toniju Cetinskom, ali Čola je i 1984. godine svoj glas dao Sarajevu. Sjetimo se svi onoga “Sarajevooooo”….
Na kraju, ružno je to tako reći, i možda i nije tako, ali Šestoaprilska nagrada Zdravku Čoliću više vrijedi i treba Sarajevu nego samom Čoli! Pogotovo danas i ovdje.
U ovakvom gradu i državi, pogotovo okruženju, regionu. Bio bi to još jedan u nizu potez kojim Sarajevo i Sarajlije s nepodnošljivom lakoćom rješavaju dileme koje im drugi nameću o tome ko su i kakvi su…