Situacija na terenu je užasna, svi su preplašeni, svi su užasnuti, ako nas čujete, pošaljite ovu poruku svijetu”, poručio je preplašeni novinar Al Jazeere Tarek Abou Azzoum iz Gaze.
Mnogi mediji prenijeli su Azzoumove riječi, milioni korisnika društvenih mreža… Ali, nema tog klika, niti tog lajka, niti inih crno-crveno-bijelo-zelenih šerovanih zastava koji mogu pomoći palestinskom narodu. Niti protesta. Iz iskustva znamo. Ne kažem da ne treba davati podršku ne samo palestinskom nego bilo kojem narodu koji strada, pa makar bila samo jedna žrtva u pitanju. Ali, od podrške do konkretne pomoći predalek je put. Naročito humanitarne, da finansijsku i ne pominjem.
Prohujalo s vihorom
Sjetimo se samo koliko je miliona pomoći iz čitavog svijeta krenulo u ratnom vihoru za BiH, pa i prohujalo s (ratnim) vihorom. Nismo je vidjeli, ali nekima je zato iskopala oči, pa nisu vidjeli, a ni dan-danas ne vide patnju (svog) naroda.
Nedavno je u našim medijima objavljena vijest da je 17 kamiona humanitarne pomoći ušlo u Gazu. U isto vrijeme, njemački mediji javljaju da najavljenih 17 kamiona te pomoći nije ušlo u Gazu. Je li ili nije, najbolje znaju Palestinci.
Ipak, kao što reče Hajrudin Somun, analitičar i bivši diplomata u Iranu, Palestincima nije toliko potrebna humanitarna pomoć, koliko vlastita država. I činjenica da Palestinci nikad nisu formirali državu jedan je od glavnih razloga situacije u kojoj se nalaze.
U međuvremenu, zamislite samo jedan dan da nemate, recimo, hranu, vodu ili prijeko potreban lijek, struju, ne daj Bože da nemate internet, mobitel, tablet i ostale gedžete… To bi bio belaj, samim tim što se ni po društvenim mrežama ne bi moglo protestovati i što ne bismo znali šta se dešava u tuđim životima, koliko smo lajkova skupili…
A Palestinci su bez struje, vode, lijekova, hrane… u Gazi u konclogoru. Iz dana u dan. Pod stalnim udarima. Kad je zemlja natopljena krvlju, kad ni živi, ni mrtvi nemaju mira. Ne znaju šta ih čeka, čemu da se nadaju dok broje mrtve te ranjene i sami s putnom kartom za onaj svijet.
Nekim (malo) starijim generacijama Sarajlija dobro poznata slika.
A iz Zapadne obale glas se ne čuje. Joel Gunter, reporter BBC-a koji izvještava iz ovog dijela, prenosi riječi mještana koji tvrde da je svjetski fokus na Gazi, što izraelski doseljenici iskorištavaju za ulazak u sela, protjerivanje, pa čak i ubijanje palestinskih civila.
Šta je dijete zgriješilo?
Čemu da se nadaju roditelji ubijenog trogodišnjaka, čija je slika obišla svijet? Šta je on ikome zgriješio?! Ne pristajem čak ni na sintagmu kolateralna šteta. Djeca nisu niti smiju ikada biti kolateralna šteta. I koliko takve djece dnevno gine – i to ne samo u Palestini. Treba biti principijelan. Prema podacima UNICEF-a od ove godine, hiljadu djece dnevno umire u Africi (?!), ali ta vijest nije vrisnula u javnosti, pa je svijet nije ni detektovao. Svaka žrtva na bilo kojoj strani, u bilo kojem vremenu, na bilo kojem prostoru je žrtva i tu nema rasprave.
I dok se sve veći broj sjena mrtvih nadvija nad čitavim svijetom, dok planetom žare gotovo pa nacionalističke podrške jednim ili drugim (Ukrajina nam je sada skroz sekundarna), dižu tenzije, u vrijeme kad i desnica Evropom biva sve jača, kad je na sceni novi svjetski poredak koji nam determiniše živote, kad novinar Al Jazeere upućuje apel za pomoć čitavom svijetu, pitanje je šta taj homegenizovani svijet, podijeljen na dva pola, SAD i Rusiju i njihovim saveznicima, zapravo radi. I hoće li svijet taj apel akceptirati? Bojim se da neće. Ponaša se dijametralno tri mudra majmuna: vidim zlo, čujem zlo, govorim zlo.
Zapad šalje humanitarnu pomoć kao neki vid iskupljenja, možda radi i savjest za ono što se dešava u Gazi, ko će ga znat. Ali znam da nema te savjesti koju mogu duhovi saprati. U ovom bliskoistočnom proxy ratu svako traži svoju priliku da spodbije neku korist za sebe i ostvari svoje ciljeve nauštrb nevinih života.
Danas je 21. vijek, ljudi putuju na odmor u svemir, roboti zamjenjuju ljude, tehnologija dovedena gotovo do savršenstva…, civilizacija bi trebala biti na vrhuncu, a svjedočimo kako iz dana u dan sve više krahira, rasipa se pred očima običnog malog čovjeka i vodi u destrukciju. Gdje je sad međunarodno pravo, gdje su evropske i ine konvencije za zaštitu ljudskih prava, gdje je pravda, gdje je ljudsko dostojanstvo…? Gdje su ti zahtjevi za mirovno rješenje? Ili je rješenje da jedan narod nestane s lica (krvave) zemlje? I to pred očima „civilizovanog“, indolentnog svijeta…
Palestina je, nažalost, samo još jedna mrlja na reveru jednog jako zaprljanog sakoa velikih sila.