I sve tako redom. Čovjek se pita za koga se imenuju ti na “glavnim poslovima”. Za mene običnog penzionera to nema nikakve veze. Evo primjera. Svaki dan gledam pekara gdje kupujem lepine. Isti čovjek.
Niko ga ne imenuje po proceduri. Isti je slučaj sa vozačom u gradskom prevozu. U čistoći grada rade vrijedni ljudi. I tako redom od vode, smeća, održavanja saobraćajnica, javnog prevoza i tako redom. Oni se ne imenuju. Tako je sa rudarima, električarima, mašinovođama. Da ne govorim o učiteljima i ljekarima. Za njih niko ne brine. Nije mi jasno kako se imenuju. Jedino znam da ove na vrhu imenuje narod. Onda oni sebe imenuju. I tako redom. Po redu: Srbin, Bošnjak, Hrvat i obrnuto. Težak posao. Za običnog penzionera, radnika i nezaposlenog to nema veze.
Koliko se vidi “obruč se steže”. Kao na Ljubinom grobu za vrijeme bitke na Sutjesci. Dok čuješ “pucnjavu” još smo na ” položaju”. Daj Bože da neko preživi ovu kadrovsku bitku. Ona čelna državna imenovanja krenula. Ubrzo se čekaju ona federalna. Onda idu kantonalna. Niko ništa ne radi. Pare sipaju u rekordne budžete i historijske poreske prihode. Tenderi se štimaju. Vode se teški pregovori. I na kraju čelnici stranaka se ne daju. Oni su glavni.
Nekada su taj posao radili po kućama. Na sijelu. Danas u hotelima i velikim privatnim imanjima. Da kažem onu: “Ne daj tata Komiteta”. Komitetlije su prije i sada vršili imenovanja. Razlika je samo u broju onih koji ništa ne rade i onih koji rade.
Ova imenovanja su prava za prave ljude. Nije lahko biti imenovan i služiti. Valja to imenovanje dobro zaslužiti i odužiti. Težak i prljav posao. Samo za odabrane. Čast rijetkim imenovanjima. Takvih je broj za Ginisovu knjigu rekorda imenovanja.