U Poeovoj kosmologiji, materija se raspada i ta dezintegracija omogućuje potencijalnu energiju, snagu cijelog svemira u danom trenutku, Jedinstvo.
„Pretpostavka o apsolutnom jedinstvu primarne čestice dalje implicira njenu beskonačnu djeljivost. Dakle, zamislimo da čestica nije potpuno potrošena u svom širenju kroz prostor. Pretpostavimo da neka čestica, sićušna do te mjere da ju je teško i zamisliti, kao neka vrsta središta sferno zrači u svim smjerovima koji su po našim kriterijima nemjerljivi, ali ipak određeni, i to u prostoru koji je prethodno bio prazan, ogroman, ali još uvijek ograničen (Po, 1972:35)
Mnogo godina prije radova Nikole Tesle, E.A. Poe piše o fenomenima kao što su eter, materija, radioaktivne sile, električna struja i svjetlost.
“A sada vidimo da su naše uobičajene ideje o zračenju, odnosno sve naše poznate ideje o njemu, izvedene iz procesa koje vidimo od svjetlosti. Ovdje postoji stalna emanacija svjetlosnih struja, sila za koju nemamo pravo reći da je promjenjiva. Dakle, u tom zračenju nepromjenjive i stalne snage, prostori bliži središtu neminovno bi trebali biti puni ozračene tvari u odnosu na one koji su od njega udaljeniji. Međutim, takvo zračenje još nije zamišljeno. “(Po,54).
Poeova “Eureka” dovršena je 1848., godinu dana prije njegove smrti. Mnogo godina prije Einsteina i teorije velikog praska, E. A. Poe je poput mističnog znanstvenika vizionara došao do zapanjujućih otkrića.Veliki prasak, kao početak Svemira i ideja da se on širi su teze na kojima E.A.Po inzistira u svom radu, a iz toga se kasnije rađaju i druge ideje koje njegovo razmišljanje čine genijalnim i vizionarskim. “Ono što nazivamo svemirom nije ništa drugo nego njegovo sadašnje stanje koje se širi tokom vremena”, kaže Poe na kraju Eureke.