Ipak, u životu bubuljičavog priučenog novinara, čije su istaknute osobine vrlo rijetko pozitivne, jer je najčešće obilježen negativnim, gdje se posebno ističe “lenjost” kako je tu riječ izgovarala profesorica Jasna Bajraktarević svojim novosadskim naglaskom – to je datum koji je stekao posebno mjesto u sjećanju. U jednoj privatnoj historiji ima sentimentalnu vrijednost.
Odigravala se 2007. godina, već je to bio 18. mjesec nakon pada “Aprilskog paketa”. Posljednji su trzaji vremena u kojem se očekivala prekretnica nabolje, a zapravo već od 2006. sve je krenulo nagore i negdje 2010. sa recesijom i ekonomskom krizom doživjelo kulminaciju “lošosti”. Poslije se loše pretvorilo u grozno. I ne samo u privatnom životu ovoga što piše, nego je privatni život u mnogome bio određen globalnim dešavanjima.
Privatno, prvi put u životu tog dana sam letio avionom. Avion je bio beton. Tadašnji Air Bosna bio je sve samo ne ugodan za putovanje, s obzirom na “orkestriranu hajku” koju su stvarali razni dijelovi što su visili i drndali. Povod vožnje bio je novinarski zadatak. Mladi junoša preuzeo je praćenje resora “rukomet” i nakon dvije putešestvije te sezone, desetak sati do mađarskog Segedina i sedam-osam do slovenskog Velenja, stigao je red na Brest.
Rukometni klub Bosna, tada gigant u evropskim čak okvirima, bez premca u domaćem kontekstu, igrao je Ligu šampiona i prijeko mu je bila potrebna pobjeda nad Meškovom koji će kasnije postati gigant.
Šta ćemo, kako ćemo? Ima čarter. Putuje se s igračima, dijelom uprave i onih par prijatelja kluba, donatora, onako priličnih šaljivdžija.
Loša neka atmosfera se napravila uoči tog puta, tako da se odmah moglo osjetiti da će se “Studenti” iz hladnog i arhaičnog Bresta, gdje su zgrade raspoređene svako desetak kilometara jedna od druge, vratiti kratkih rukava.
Prije utakmice saznalo se da će udarna igla Adnan Harmandić prihvatiti ponudu iz Gorenja Velenja i to je ocijenjeno kao hinjski potez. Ali, nije ni to bio presudni “čimbenik” bljutavosti koja je čitav dan vladala, a vladala bi čini mi se i da smo na Bahamima bili, a ne prolazili rutom bljuzgavice i smoga.
To jutro stigla je vijest da je u Tokiju težak moždani udar doživio Ivica Osim, čovjek koji za ovoga što piše predstavlja rijedak primjer autoriteta znanja. Dobro se sjećam svega što se dešavalo taj dan, mnogo bolje od svega čega se sjećam bilo kojeg drugog dana.
Vjerovatno je – jer pouzdane informacije ne postoje – da je ta vijest dovela budnost mlađahnog novinarčića na najveći mogući nivo. A i osjećaj da ćeš prvi put u životu poletjeti, pa kako li će to izgledati.
Tačno znam u kojem sam džemperu bio, Rašica, znam ko je sjedio pored, i ispred, i iza. Da su se izražavala kolektivna nadanja da će Švabo ipak biti dobro jer ga je to zadesilo u Tokiju.
Sjećam se i da se moglo pušiti u avionu…
Jedan dan koji je trebao biti upečatljiv i drag tako je postao dan koji je simbolično obilježio početak besmislenosti. Švabo je preživio i 12,5 godina još živio, svašta nešta napravio i za ovu državu, odnosno njezin fudbal, ali privatno nije recimo mogao voziti auto.
Rukometaši Bosne do 2011. su “trvili” u Ligi šampiona i nikada više neće “trviti”, jer je tako došlo vrijeme. Mnogi igrači privatno su napravili jako dobre karijere.
Mladi novinar do 2010. je postao 25-godišnjak, pa i da sve bude bolje nego što je ikada bilo, neće imati te godine, a Avdo Sidran je davno rekao da se čovjek svoje mladosti rado sjeća, makar mu ona i najcrnja bila.
Privatno, nanaizao je ipak nekakvih profesionalnih iskustava i pobjeda još taj novinar, tri put se kvalitetno nasjedio s Titom Maršalom, legendom tom (čitaj: Ivicom Osimom), ali kolektivno…
Kolektivno smo otišli dođavola.