Vrlo dobro znate zbog čega odlazim. Ako ništa drugo, ovo je jedino što mogu učiniti za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate što se tamo događa. Toliko rečenice su Ivice Osima koje mnogi danas znaju napamet.
23. maja 1992. grcao je Osim u suzama dok je predavao svoj mandat na mjesto selektora fudbalske reprezentacije Jugoslavije. Možda je tako trebalo i biti – da jedan Bosanac, Sarajlija, bude posljednji selektor države koje više nema, a čije je najljepše otjelotvorenje bio Švabo.
Do tog momenta dogodili su se Vukovar, Pakrac, Šibenik, Dubrovnik te poslije Zvornik, Bijeljina, Višegrad, Prijedor i Sarajevo, na koncu su pro forme, pod pritiskom javnosti cijelog svijeta, udarili sankcijama po Beogradu, što je za posljedicu imalo i to da Jugoslaviju izbace s Eura 1992.
Reprezentacija Jugoslavije zauzela je prvo mjesto u kvalifikacijskoj grupi za Euro u Švedskoj 1992. u kojoj su još igrali Danska, Sjeverna Irska, Austrija i Farski Otoci, a trebala je otići na prvenstvo Starog Kontinenta kao jedan od favorita. Samo 11 dana prije svečanog otvaranja Eura, UN je kaznio Jugoslaviju zbog krvavih ratova koje je beogradska vrhuška pokrenula najprije u Hrvatskoj, a onda i u BiH.
Ekipa bez Hrvata i većine Slovenaca odigrala je posljednje dvije utakmice protiv Austrije i Farskih Otoka, a odmah nakon tih utakmica s mjesta selektora povukao se i Ivica Osim.
Dok je selekcija bila kompletna, odnosno dok su za dres sa šest baklji na grbu igrali najbolji igrači iz svih šest republika (u prvih šest utakmica), samo je jedan od dvadeset postignutih golova postigao neki igrač s prostora Srbije i Crne Gore (Binić Sjevernoj Irskoj) koji su se jedini na koncu spremali za put u Švedsku (uz Slovence Milaniča i Novaka te igrača iz BiH Marija Stanića).
Igrači iz Makedonije zabili su čak 11 golova (Pančev je s deset golova bio prvi topnik kvalifikacija, Najdoski je zabio jedan), Hrvati su postigli šest (Prosinečki dva, Boban, Šuker, Vulić i Jarni po jedan), a igrači iz BiH i Slovenije po jedan (Baždarević i Katanec)…